Delimir Rešicki, Dronjci na hrpi

​Dizajn i knjige, poezija, crteži i putopisi

Delimir Rešicki, Dronjci na hrpi

07/08/2013 Ogledi / Book Reviews 0

Svi se kad-tad, naročito na počecima novih godina, osvrćemo unatrag u vrijeme prvih utisaka o svijetu oko nas i u nama razmišljajući jesmo li se ponegdje izgubili po putu. U poglavlju “Most ponad tračnica” autor ovako opisuje Slavonsku ravnicu:


“… u tome još uvijek oštrome, ljekovitome dahu, koji podjednako opija i pluća i um, poput svjetlosti rasute iz nekoga staroga, sada nevidljivog fenjera koji smo jednom davno ugledali podignuta u zrak na nekoj maloj željezničkoj postaji u ravnici, opet treperi neka nepojmljiva srž svih stvari. Nit neke varljive nade, pomisao da će dani koji ubrzo dolaze doista, već s ovim proljećem donijeti u naše, premda već poodmakle živote nešto dobro i veliko.

Ili nas u tome zraku, zapravo, još jednom vara tek prejaki miris vlastitog djetinjstva, kada smo stvarno vjerovali kako se pred nama, negdje iza tih snovitih provincijskih postaja, kriju tračnice za putove u one sudbine koje su se mnogima od nas, svakome na svoj neizbježan način, izmaknule tu ispred nogu, kao u snijegu zatrpani tragovi za kojima smo prekasno krenuli onda kada je prestalo sniježiti.”


“Imam običaj napuštati mjesta u krivo vrijeme, baš kada mi se moglo dogoditi nešto veliko,” nadovezala bi se Nico, pjevačica Velvet Undergrounda, koja je, uz Stefana Zweiga i Anselma Kiefera, jedna od nevidljivih protagonista u ovoj živopisnoj knjizi, razlistaloj poput stabla fine literature. Autor će nas, između ostalog, podsjetiti kako su krijesnice bile figura meteorske spoznaje koja je francuskom povjesničaru Fernandu Braudelu rasvjetlila samu bit Mediterana. Putovanjem u prostore odrastanja, Baranju, dodiruje se svojih predratnih, ratnih i prognaničkih, poslijeratnih iskustava. Susrest ćemo i prijatelje iz piščeva djetinjstva, njegovu obitelj i ekstravagantnog djeda Henrika. Braneći geopolitički pojam Srednje Europe, koji se neki silno trude ismijati, prilikom puta u Beč prisjeća se  Delimir Rešicki svog djeda, dvaput odlikovanog nižeg časnika austrougarske vojske, koji je najbolje dane svoje mladosti proveo na Ruskom frontu.


“U toj i takvoj Srednjoj Europi, postoji i danas nešto doista melankolično, možda i zato što je upravo ona, bez obzira na svoje višenacionalne proturječnosti, bila doista i suštinski u pravoj blizini jednog sretnijega, tolerantnijega, upravo višenacionalnog modela svijeta koji se, na našu strašnu nesreću nije dogodio, nego je zauvijek nestao u barutnim maglama i krvavome blatu u Prvom svjetskom ratu iskopanih i potom posve loše zakopanih rovova.”


Dronjci na hrpiKada se djed Henrik, koji nikada nije dao da se govori protiv cara čiji je soldat bio, vratio pješice iz zarobljeništva u Rusiji u Baranju, piščev zavičaj, ispričao je kako je čudom preživio granatiranje. U poglavlju “Glasovi na Badnju večer” prisjeća se kako je djed jednom na Ruskoj fronti zaspao na nekoj sunčanoj ledini u kasnu jesen, u vrijeme kada se u Baranji bere grožđe. U snu je čuo kako ga očajno doziva glas piščeve prabake i kako je dozvan upravo tim glasom ustao i pošao ne znajući ni sam kamo. Par trenutaka poslije, blizu mjesta na kojem je usnuo, pala je granata i djed je uvijek tvrdio kako ga je od sigurne smrti spasio tek usamljeni glas vlastite majke.
Snjegovi prošlih zima … što nam ostaje? Tko god je zime provodio na otvorenom, po mirisu u zraku može osjetiti sprema li se snijeg, kakvih je svojstava, lak ili težak, raspršljiv ili krpolik, zvonak ili šuštav, i koliko će ga pasti. To sigurno nije precizna faktografija, nego obični, ali vjerni utisci, mirisi, atmosfera prostora, iverje raznovrsnih trenutaka, pečati društvenih i osobnih potresa, lica u prolazu i ona koja se zauvijek usjeku u našu memoriju, i ljubav i nada, kako bi jedan korak u životu mogli povezati s drugim.
Bijeli papir i olovka, to je prva asocijacija na nastanak nekog književnog djela. No okrenimo to naopako, u negativ, i zamislimo crni prostor, noć prije zore. Došli smo u sam izvor samoće, i ne znamo što možemo očekivati, da li je prazni prostor koji nas čeka manji od kutije šibica ili se otvara u nepoznato. Ako smo strpljivi i ustrajni, s prvim zracima svjetla, otkrit će nam se kamen po kamen, cvijet po cvijet. Svjetlost će nam otkriti i prosjeku u šumi, i ako bude sreće, otvoriti put.
Pronaći radost življenja unutar praznine čovjeku daje čudesnu neutralnost duha koji ostavlja dušu odvojenu od stvari od ovog svijeta, i tako po sv. Ivanu od križa samoća iznenada cvijeta u čisti raj slobode, jer takva je samoća puna čudnih ptica i životinja, drevnog drveća okrunjenog maglom, ravnice plodne zemlje, rijeka, sprudova i otoka.
Jedna anketa govori da Hrvati čitaju manje od Europskog prosjeka, i da, po istraživanjima, skoro pola ih ne pročita ni jednu knjigu godišnje, a više od pola stanovništva nikada ne bi kupilo knjigu jer u tome ne vide smisao. U zraku ostaje pitanje koliko u ono malo pročitanih knjiga ima prave književnosti, koja, ako je dobra, može čovjeka produhoviti ili  mu približiti horizonte. “Čovjek ne može graditi život na hladnjacima, politici, kreditima i rebusima. To je nemoguće. Niti može dulje vrijeme živjeti bez poezije, bez boja, bez ljubavi,” rekao je još Antoine de Saint Exupery. Zato iskreno preporučam za čitanje ovu malu, ali neophodnu, delikatno izbrušenu emocionalnu svaštaricu u kojoj tinja nešto dobro i veliko iz pera jednog od najvažnijih hrvatskih suvremenih pjesnika, Delimira Rešickog.
NOVO: KAJA, knjiga poezije popraćena crtežima i fotografijama. Pjesme je napisao slikar, pjesnik i prozaik Rade Jarak, fotografije snimio Mio Vesović, a dizajnirao Kristijan Topolovec, a objavili Knjigomat i Druga priča 2012. “Kaja” je bibliofilsko izdanje, tiskano u nakladi od sto i deset primjeraka, od kojih je svaki numeriran i potpisan.
Tomica Bajsić, prethodno objavljeno u časopisu Playboy