Marija Jefremov, Preživjela iz Auschwitza, Rio de Janeiro 2010.

​Dizajn i knjige, poezija, crteži i putopisi

Marija Jefremov, Preživjela iz Auschwitza, Rio de Janeiro 2010.

27/01/2015 Zapisi / Writings 0

U ulici Prudente de Morais na Ipanemi nalazi se „Dom za starije i nemoćne“ u kojem živi Marija Jefremova, prijateljica obitelji mog brata koji živi u Rio de Janeiru, raskršću nebrojenih ljudskih sudbina iz najrazličitijih zakutaka svijeta. Moj nećak Patrick, fizioterapeut, posjećivao je Mariju svaki tjedan. Rođena u Vojvodini, Marija je preživjela Auschwitz, a 1953., nakon nekoliko godina provedenih u Jugoslaviji i Izraelu, otputovala je u Brazil.


U Rio de Janeiru živi već četrdeset i šest godina. Na povratku iz Amazone u ljeto 2010 i nekoliko dana nakon što sam se smjestio u Botafogu kod brata i njegove obitelji, supruge i troje djece, otišao sam Mariji Jefremov u posjetu.
Za Rio de Janeiro, Marija mi je rekla da je daleko od onoga što je bio: „kada sam prvi put ovdje stigla, a ima tome već puno godina, bila sam opčinjena ljepotom zaljeva Guanabara, blistavim plažama, tropskim šumama na planinskim vrhovima koji obrubljuju grad, lakoćom i radošću življenja. Današnji Rio ona ne prepoznaje – neredi na ulicama, bande i stradavanja djece, ubojstva, pljačke, ratovi po brdima, nesigurnost kretanja, stambeni kompleksi poput tvrđava opasani ogradama od bodljikave žice i naoružanim čuvarima. Ali, još uvijek je to moj grad, kaže, jer nigdje, na žalost, ne može biti savršeno. Njen pokojni muž stalno je govorio da je sjeveroistok Brazila propao zato što nije provedeno sustavno navodnjavanje. Sada, ljudi se u Riju nadaju da će Svjetsko prvenstvo u nogometu i Olimpijske igre poboljšati stanje.“
Četvrt Ipanema, u vrijeme kada je Marija Jefremova stigla u Rio, nije imala puno sličnosti sa sadašnjim rezervoarom zaborava za zabludjele kongresne putnike i obijesne backpackere iz bogatijih zemalja, od kojih mnogi besciljno glavinjaju trošeći sve čega se mogu dohvatiti, pritom plešući do iznemoglosti po pokidanim žicama svijesti.
Sunce tada nije bilo izgnano u slivnik, u njega se vjerovalo.
„Mi smo crnci, indijanci, bijelci – svi oni u isto vrijeme – naša kultura nema ništa s Europskom,“ govorio je Hélio Oiticica, slikar, kipar i performer iz Rio de Janeira 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća. Nezapamćeni optimizam i samopouzdanje pratili su razvoj Rija iz kolonijalnog grada u moderni megalopolis. Otvoreni su prostori ekonomskom razvoju, a nove forme umjetnosti, glazbe, filma i arhitekture uz državnu su potporu gradili snažni kulturni identitet u harmoniji s prirodnim okruženjem. To je bilo vrijeme Cinema nove, Bossa Nove, kompozitora Toma Jobima, arhitekta Oscara Niemeyera, slikara i dizajner krajolika Roberta Burlea Marxa … vrijeme kada se planiranim sustavom navodnjavanja htjelo razbiti siromaštvo brazilskog sjeveroistoka, a novodošli su stručnjaci, poput Marijinog pokojnog muža, Ivana Jefremova, inženjera agronomije, primljeni s radošću i poštovanjem.


„Moja je kuća bila na obali rijeke, i mi djeca cijele smo se dane bezbrižno igrali na rijeci i jurcali šumskim puteljcima.


Iako joj je 96 godina, okretna je i lucidna, i sama se brine o sebi u jednom od jednokrevetnih apartmana staračkog doma. Izlazi svakodnevno u šetnje, i često posjećuje kazalište i obilazi galerije. Pomno prati najbolje brazilske tele-novele, jer kada sam joj se javio preko telefona uskladila je posjetu prije dnevne epizode omiljene serije. Kako se razgovor odužio do večere snimila je epizodu na video vrpcu.

Olgica Braun Marijina nećaka

Olgica Braun Marijina nećaka

Marija Jefremov

Marija Jefremov

Rođena je 1914. kao Marija Shalamon u Titelu, u Vojvodini. Voli naglasiti da je djetinjstvo provela na obali lijepe rijeke Tise, koja se ulijeva u Dunav. „Titel je,“ kaže, „bio malo mjesto gdje se skladno živjelo.“ „Moja je kuća bila na obali rijeke, i mi djeca cijele smo se dane bezbrižno igrali na rijeci i jurcali šumskim puteljcima. Moji roditelji, mama Malvina, rođena Fisher, i otac Armin Shalamon rođeni su u malom njemačkom selu pored Titela. Oca sam prvi puta upoznala kada se 1918. kao oficir Jugoslavenske armije vratio iz rata. Ubrzo je u Titelu otvorio malu trgovinu, koja je dobro poslovala, jer Titel je bio pretežno ratarsko mjesto, gdje su živjeli Srbi, Nijemci, Mađari i Židovi. Ljudi tamo nisu bili bogati, no u ničemu se nije oskudijevalo. Susjedski su odnosi bili skladni, nikoga se nije diskriminiralo. S prijateljicom sam znala ići i u pravoslavnu crkvu.

Kada smo saznali što se sprema u Njemačkoj? Za Hitlera smo čuli čim je stupio na vlast, ali sve razmjere tragedije koja je uslijedila nitko nije mogao ni zamisliti. Već prije početka II svj. rata izbjeglice iz Njemačke, kojima su oduzeli svu imovinu, dolazili su u Vojvodinu skloniti se od progona. Početkom rata došlo je do skupljanja Židova kojih je u Vojvodini bilo puno. Za vrijeme rata Židovi nisu smjeli raditi i morali su nositi Davidovu zvijezdu. Mađari su u Novom Sadu poubijali Židove na zaleđenom Dunavu i pobacali ih u rijeku kroz otvor u ledu. Najviđenije ljude iz sela Mađari su poubijali na Tisi. Velik broj ljudi je odmah odveden u Rusiju, samo nekoliko ih se vratilo. Moj prvi muž, za kojeg sam se udala 1939. odveden je u Rusiju na rad i nije preživio. Nikada, ni prilikom daljnjih odvođenja nismo znali broj. Tko je mogao brojati?

Nikada nismo znali broj. Čovjek ne misli kada se zatekne u takvoj velikoj nesreći. Kada su došli po nas, u svibnju 1944., nisam brojala vagone. Otvorili su ih i samo: Brzo! Brzo! Ulazi! Vi nemate vremena ni da mislite. To je tako tragično. Putovali smo vagonom za stoku, nije bilo mjesta za ležanje, zabravili su vrata izvana. Jeli smo što smo sobom ponijeli. Bili smo u vagonu moja, majka, moje dvije sestre, Lea i Roza, i njezina desetgodišnja kći Olga. Olgica je bila divno dijete, lijepa i bistra, voljela je čitati knjige i bila ozbiljna za svoje godine. Hrabrila nas je po putu.

Kada bi stizali na neku željezničku stanicu zaustavili bi vlak malo dalje, tako da nismo znali gdje smo. I kada smo stigli u Auschwitz nismo mogli znati gdje smo, to je bilo tako izolirano i zatvoreno od vanjskog svijeta. Brzo! Brzo! Izlazi! Izlazeći iz vagona htjeli smo ponijeti svoje stvari, prtljagu i odjeću. Mama je u gumbe ušila zlatnike, a ja sam u žemlju kruha umetnula novčanice, no Nijemci su vikali Brzo! Brzo!, ostavite sve u vagonu, pa ćete dobiti stvari kasnije. Posložili su nas po petero u red. Oni koji su im pomagali imali su odjeću na pruge. To su bili Židovi koji su radili u logoru. Oni su govorili pridošlima da daju djecu starijim osobama, znajući da djeca i stariji idu u peć, što mi nismo znali, mislili smo da dolazimo na rad. Išli smo po pet u redu do stola za kojem su sjedila trojica liječnika. Mengele je bio u sredini. On nas je podijelilo. Moja sestra Lea rekla je da sam ja u drugom stanju, no on je rekao da to ne smeta, i poslao nas je na desnu stranu. Majka, sestra Roza i njena kći Olga poslane su lijevo. Opet je Lea rekla da se ne želi odvojiti od svoje majke, no Mengele je rekao: uvečer ćete se naći. Moja sestra je mislila da stari i djeca idu u logor gdje se ne radi, a mladi idu na rad, i da bi za mene u drugom stanju bilo bolje da ne radim. Na koncu ispalo je za mene dobro što me Mengele nije poslao lijevo, iako je znao da sam u drugom stanju. Mi to odmah nismo znali, no svi koji su raspoređeni desno završili su u krematoriju. Mengele je bio markantan muškarac, jezivo za vidjeti kada čovjek koji vas tjera u smrt ima lijepo lice.
To se sve dogodilo jako brzo, sve pet u red, po pet u red, i onda smo došli do jedne zgrade, tu je isto jedna Židovka radila. Oni koji su kao nadzornici već godinama radili za Nijemce išli su na kraju isto pod plin, da ne bi mogli pričati što se zbivalo. Rekli su nam da skinemo sve sa sebe, i ostavili nas samo s jednom četkicom za zube. U drugoj sobi mašinom su nam odsjekli svu kosu. Onda su nam u trećoj sobi dali po jednu haljinu i jednu potkošulju. To se sve dogodilo jako brzo, i onda opet po pet u red i odveli su nas u blok C, u ženske barake. U tim je barakama bilo bar deset tisuća žena, po tisuću u jednoj. Bilo ih je od svuda, iz Rusije, Češke, Mađarske, Poljske. Ona koja je čuvala našu baraku svako bi nas jutro postrojila po pet u red da dobijemo čaj, pet gutljaja svaka. Prije toga nas je izbrojila, a za svaki slučaj jedan nas je mladi Nijemac brojao iznova.

Marijine sestre Lea i Roza

Marijine sestre Lea i Roza

Ako se to ne bi poklapalo, morali bi klečati dok nas Nijemci opet ne izbroje. Činili su to zato da se vidi nedostaje li netko, zamisli, kako bi netko mogao pobjeći kada je bila žica, bodljikava i električna s jedne i druge strane. Nikome nije bilo na pameti ni probati preko žice, svi su se nekako nadali da će rat jednog dana završiti, i da će se vratiti kući. No, čovjek tamo uskoro nije bio sposoban išta misliti, jer poblesavi od gladi.


Muž moje sestre radio je u magazinu na sortiranju odjeće i osobnih stvari logoraša pa bi nam katkad preko zida u maramicu upakirao i prebacio na žensku stranu iglu i konac, četku za kosu, četkicu za zube i druge stvari koje bi nam bile od pomoći. 18. kolovoza rodilo mi se dijete.


Čim sam došla u blok C vidjela sam krematorij. Prvo je išao pet metara visoki plamen, a onda i bijeli dim. Cijelim se logorom širio strašni miris spaljenog mesa. Peć je radila cijele dane i noći, bez prestanka. Kako bi neki transport stigao, ljude bi izabirali i tamo ih odveli. Shvatila sam da su moja majka i moja sestra s kćeri Olgom tamo odvedeni. Kada ne bi bilo novog transporta oni bi ulazili u barake i odvodili i mlade koji su bili iznemogli ili mršavi. To čovjek ne može zamisliti kako je to bilo precizno organizirano.
Svaki dan organizam je sve slabiji, a čovjek i dalje radi sve što mu narede, izgubi pojam o vremenu. Glad je nešto najstrašnije. Ja sam već bila trudna pet mjeseci otkako su nas u svibnju odveli iz Titela. Trudnoću sam, koliko sam to mogla, skrivala od Nijemaca, a svaki dan sam bila sve slabija. Bojala sam se da ne budem označena kao mršava, jer takve su odmah odvodili. Dvije nadzornice koje su nas čuvale rekle su da trebam više jesti, da se oporavim i pokušam ući u neku grupu za rad. Moja sirota sestra Lea pokušala je doprijeti do kuhinje, koja je bila daleko od naše barake. Zajedno s jednom drugom zatvorenicom uspjela je ući u radnu grupu i pomagala nositi te velike kante u kojima je bila juha s nešto krumpira i povrća pri dnu. Činila je to samo zato da ostatke iz kante može dati meni za oporavak. Ali i ona je bila loše, imala je slabo srce, i umrla je kasnije u bolnici u Bergenu, iako je preživjela Auschwitz.
Muž moje sestre radio je u magazinu na sortiranju odjeće i osobnih stvari logoraša pa bi nam katkad preko zida u maramicu upakirao i prebacio na žensku stranu iglu i konac, četku za kosu, četkicu za zube i druge stvari koje bi nam bile od pomoći. 18. kolovoza rodilo mi se dijete. Odmah su mi ga iščupali iz ruku, jer djecu koja se rode, kao i one umrle, svako bi jutro i svaku večer odnosili i bacali u krematorij.
Kada sam se uz sestrinu pomoć malo oporavila izabrali su me u radnu grupu za kopanje rovova. To je bilo izvan Auschwitza, neko Poljsko mjesto kojem su dali njemačko ime. Ja nisam ni vidjela to selo, skrivali su nas od mještana. Bilo je tu u logoru dvije tisuće žena i četiri čuvara, Nijemaca prestarih za vojsku. U vrijeme oko Božića 1944. čuli smo kako negdje daleko topovi pucaju i jedan nam je Poljski inženjer rekao da su Rusi ušli u Poljsku. Kasnije su nas odveli za Njemačku, pješačili smo dugo do jednog drugog logora u Njemačkoj, koji je zapravo bio napušteno skladište oružja. Tamo smo proveli nekoliko dana i nastavili dalje opet pješke. Bila je to kalvarija. Padao je snijeg. Nosili smo slamu ispod kaputa i deke preko glave kako se ne bi smrznuli. Teško je bilo za izdržati navale ledenog vjetra. Posrtali smo, a neki su i padali i nisu se mogli više dignuti. Putem kojim smo išli prošla su jedna kola s teretom koji je bio prekriven dekom. Od topline je izlazila para i netko je rekao da su kola puna kuhanog krumpira. Ja ne znam gdje je taj to nosio. Ali kada smo mi tako izmučeni napali ta kola ništa nas nije moglo zaustaviti. Bili smo zaslijepljeni glađu i vozač nas nije uspio spriječiti da grabimo krumpire, iako nas je šibao bičem. To nas je spasilo. Da se na pustoj zaleđenoj cesti nisu pojavila ta kola s vrućim krumpirima malo bi tko uspio stići do Bergen-Belsena, gdje nam je bilo odredište. Jer tko bi na maršu malaksao i od slabosti pao njega bi odmah ubili.

U Bergenu su nam pomogli neki bivši jugoslavenski oficiri, isto logoraši. Oštro su zahtijevali od Nijemaca da ostanemo s njima, kao ratni zarobljenici. Šest dana prije nego je logor predan Englezima, 15. travnja 1945., Gestapo je izdao naredbu da se strijeljaju svi zatočeni, jer da je tako tražio Hitler, no to se ipak nije dogodilo. Svuda se moglo vidjeti gomile ljudskih tijela naslaganih u hrpe, a pored krematorija iskapalo se i punilo masovne grobnice. Vladala je epidemija tifusa. U pedeset metara dugačkim barakama, u kojima je bilo po sedam tisuća ljudi, krov je propuštao, a kreveti su bili obične daske. Ljudi su bili naslagani jedni na druge, da su jedva mogli disati i ispružiti se, a mnogi su bili u stanju propadanja i u agoniji od teške bolesti i otvorenih rana, a neki su već bili i mrtvi. Gdje je moglo stati sto ljudi bilo ih je nagurano po tisuću. Kada su stigli Englezi, tifus je već poharao četvrtinu stanovništva logora. Englezi su u Bergen-Belsenu od njemačkih kasarni napravili bolnicu. Bili su to izvrsni i požrtvovni liječnici, a isto tako i osoblje bolnice. Poslije dva mjeseca boravka u bolnici, i nakon što su doktori učinili sve moguće da je spase, moja sestra je umrla od srca, a ja sam si predbacivala kako je to zato što je meni toliko pomagala, a sebe je potpuno zanemarila. Neko sam vrijeme provela u sanatoriju gdje se za mene brinula jedna njemačka liječnica.
Čim sam prizdravila dovoljno da se mogu kretati, vratila sam se kući engleskim vlakom. Čim smo ušli u Jugoslaviju, na stanici u Jesenicama ušao je vojnik i rekao: Drugarice, dajte mi taj kaput. Skinuli su s mene lijepi talijanski kaput i ostavili me da se smrzavam dugim putem do Vojvodine. Kada sam stigla, vidim ljude kako radosno šeću po korzu, život je u Novom Sadu tekao dalje kao da se ništa nije dogodilo.
Od obitelji, samo sam se ja vratila živa.“
Kada je Marija zakoračila u dvorište obiteljske kuće u svojem je domu zatekla nepoznate ljude. Privremeno ju je udomila prijateljica njene majke koja joj je priopćila da će razmisliti što će joj vratiti od nakita koje joj je Marijina majka ostavila na čuvanje. Otišla je potražiti medicinsku pomoć, a liječnik joj je rekao da samo jede, pije i spava. Kasnije, kada je pitala dr. Čirića zašto joj nije prepisao neki lijek, on je rekao da nije vjerovao da će preživjeti, s obzirom u kakvom je stanju došla iz logora.
Židovska zajednica pomogla je Mariji da se snađe i dobije posao kao službenica u Upravi narodnih dobara. Radila je kao daktilografkinja, a u Sekretarijatu za poljoprivredu u Novom Sadu upoznala je drugog muža, Rusa Ivana Jefremova, inženjera agronomije, koji je u Jugoslaviju došao još prije rata kao izbjeglica od progona u Rusiji. Nakon što je Staljin tražio da se Sovjetskom savezu izruče svi emigranti „bjelogardejci,“ Ivan i Marija su se vjenčali i otputovali za Izrael, gdje su živjeli u Jeruzalemu nekoliko godina. U Brazil, gdje su stručnjaci poput Ivana Jefremova bili dobro plaćani, stigli su 1953.
„Tko je mogao brojati?“ rekla je Marija.

On je brojao svoje žrtve, one mase koje je sproveo u krematorije i djecu blizance kojima je davao slatkiše, tepao im i igrao se s njima, a zatim ubijao injekcijom u srce za svoje psihopatske eksperimente, govoreći: „Što više vam to radimo, vi manje vjerujete da vam to radimo,“ uvijek obučen u besprijekorno odijelo i začešljan po posljednjoj filmskoj modi, sotonin liječnik koji je Mariju dočekao na stanici vlaka u Auschwitzu.
1985 godine objavljeno je svijetu da je Josef Mengele, koji se od svjetskih policija, detektiva, agenata Mossada i lovaca na glave skrivao pune 34 godine, umro, i da je pokopan u Brazilu. Tajna groba 321 na groblju Nossa Senhora do Rosario u Embu, predgrađu São Paula, otkrivena je u Bavarskoj pronalaskom pisama i dokumenata kod prijatelja obitelji Mengele u Gunzburgu. Njemački istražitelji saznali su tako da se Josef Mengele utopio u Brazilu 7. veljače 1979., ali njegovi pomagači i klan Mengele brižljivo su to skrivali. Lojalnost mnogih građana Gunzburga prema obitelji Mengele nikada nije došla u pitanje jer njihov najveći poslodavac je Karl Mengele & Sinovi, kompanija Mengeleova oca Karla ustanovljena 1907. Na plaći imaju 1200 zaposlenih, proizvode poljoprivredne strojeve i slove za poštene poslodavce i velikodušne društvene donatore, a vode je Mengeleov nećak Dieter i posinak Karl Heinz. Postoji i web stranica, forum „Prijatelji Mengelea,“ koji imaju nadimke poput Njemački anđeo, Beppova princeza (Beppo je bio Mengeleov nadimak), Skull Bearer, Sparkle Demon, Dj Himmler … tamo se čestita rođendan „njihovom najdražem doktoru“ raspreda o tome što bi mu rekli kada bi ga sreli, što je u njegovoj fizionomiji najprivlačnije ženama, koliko ga sreću u snovima itd.
Nakon sloma Trećeg Reicha i četverogodišnjeg skrivanja po Bavarskoj Mengele se 1949. domogao putovnice Crvenog križa i pobjegao u Južnu Ameriku gdje je tri desetljeća lutao poput progonjenog duha Argentinom, Paragvajom, a najviše Brazilom, predstavljajući se kao Fritz Fischer, Walter Hasek, Dr. Helmut Gregor-Gregori, José Aspiazi, Friedrich Edler von Breitenbach, Dr. Henrique Wollmann i, naposljetku, Wolfgang Gerhard, koji se utopio u Bertiogi, u Brazilu, 1979 godine. DNK test iz 1992. potvrdio je s velikom vjerojatnošću da je čovjek pokopan pod tim imenom na omalenom i zabačenom groblju Nossa Senhora do Rosario u Embu dr. Josef Mengele, no Marija Jefremova još uvijek sumnja da utopljenik kojeg je izdalo srce dok se kupao u Atlantiku nije bio on, Anđeo smrti, ili Bijeli anđeo kako su ga zvali, čija bi zastrašujuća i lelujava bijela prikaza ostala posljednja koju bi vidjeli kada bi se za njima zatvorila vrata krematorija. Kako bi apsolutni gospodar života i smrti mogao tek tako umrijeti, poput običnog čovjeka, kupajući se na plaži. Njegova se sjena još uvijek zastrašujuće nadvija nad žrtvama.
„Teško je još uvijek vjerovati da je Mengele mrtav,“ rekla je Marija Jefremov kada smo se opraštali.
Marijino je sjećanje zajedno s još sedam ispovijesti preživjelih žrtava holokausta koji žive u Brazilu, izašlo u knjizi Sobreviventos / Preživjeli, autorice Sofie Debore Levy iz Rio de Janeira, psihologinje po zanimanju. Spielberg je 1996 godine, preko jednog svog zaposlenika, snimio Marijinu priču na video vrpcu, koja se sada nalazi u arhivi Vizualne povijesti Instituta fondacije Shoah u Los Angelesu. Unatoč strahotama koje je preživjela, a prošla je put od geta u Subotici, logora smrti Auschwitz-Birkenau u Poljskoj, koncentracijskih logora Birnbäumel, Gross Rosen, i Bergen-Belsen u Njemačkoj, gdje je dočekala Englesku vojsku i oslobođenje, Marija priča mirno i staloženo. Vidi se da joj je i dalje, nakon više od pola stoljeća, teško sagledati kako dolazi do takvog pomračenja svijesti u ljudima koje ih nagoni da počine nezamisliva, najokrutnija zlodjela prema svojim bližnjima. Njena je želja prenositi svoje svjedočanstvo o holokaustu novim generacijama: da se nikada ne zaboravi. Pitala me jesam li gledao jedan noviji film, Dječak u prugastoj pidžami, koji se nje jako dojmio i koji čuva na video kazeti.
Koliko sam mogao vidjeti u njihovoj zajedničkoj blagovaonici, gdje smo večerali, Marija je jedna od najvitalnijih stanovnica Doma, ne toliko po godinama, nego po životnoj energiji. Poštovana od medicinskog osoblja i od drugih stanara, dobroćudna i otvorena, ima svoje društvo i ovdje i u gradu, i još uvijek se čuje s poznanicima iz drugih dijelova Brazila. Preko interneta stupila je prije nekoliko godina u kontakt s djecom i unucima njenih rođaka, sada u Australiji i SAD-u, kojima nisu bile poznate sve okolnosti stradavanja u njihovima obiteljima.
Tomica Bajsić, 2010.

Marija JefremovaMarija Jefremova živi u Riju de Janeiru, gradu koji je prigrlila kao svoj dom, 2014. slavila je 100 rođendan u svom domu uz puno prijatelja.