Julio Cortázar, Školice

​Dizajn i knjige, poezija, crteži i putopisi

Julio Cortázar, Školice

29/08/2013 Ogledi / Book Reviews 0

„Hoću li sresti Magu? Toliko puta bilo mi je dovoljno da idući niz rue de Seine, provirim ispod luka koji izbija na Quai de Conti, i tek što bi pepelnomaslinasta svjetlost što lebdi ponad rijeke dopustila razaznati obrise, njezina vitka prilika ukazala bi se na Pont des Arts kako ponekad šeta amo-namo, a koji put stoji uz željeznu ogradu, nagnuta nad vodom. Prirodno je tada bilo prijeći ulicu, uspeti se stubama mosta, stupiti u njegov uski pojas i prići Magi koja se smješkala, nimalo iznenađena, uvjerena kao i ja da je slučajni susret nešto najmanje slučajno u našim životima, i da su ljudi koji utanačuju sastanke isti oni kojima treba papir na crte da bi se dopisivali ili koji zubnu pastu istiskuju odozdo.“

julio-cortazar

Pjesnik, pripovjedač i prevoditelj Julio Cortázar (1914. – 19884.) odrastao je u Buenos Airesu, a od svoje trideset i osme godine pa do smrti živio je u Parizu kao prevoditelj UNESCO-a. Zaljubljenik u jazz, povremeno je svirao trubu u klubovima. Ova knjiga napisana je tako na rubovima slušanja jazz ploča duboko u noć, uz ceremoniju argentinskog mate čaja i neizbježan ljubavni čin, po receptu Cortázara: „Dođi leći sa mnom, nećemo voditi ljubav, ljubav će voditi nas.“ Prijevod Školica nenadmašna je pustolovina i ozbiljna igra, reče prevodilac Dinko Telećan, koji je ovu kompliciranu knjigu nebrojenih slojeva majstorski pretočio u živu riječ u hrvatskom izdanju. „Roman je to napisan u znaku neumoljive potrage, koja se zbiva na svim zamislivim razinama,“ piše on u pogovoru, „A igra počinje od same strukture. Od dvije osnovne mogućnosti čitanja romana, prvo čitanje je klasično, konformističko, drugo participativno i kreativno čitanje koje pristaje na nedovršivost i labirint. Čitanja su to koja, u krajnjoj liniji, upućuju na dvije krajnje mogućnosti bivanja u svijetu: kretanje po površini i traganje za skrivenim vezama, uz bezbrojne sive među-varijante.“

cortazar_rayuela

Cortázar vjeruje svojim čitateljima, prepuštajući im da se sami snađu u labirintu koji je za njih konstruirao, i tako im daje autentičnost tragača. Za igru školica potreban je kamenčić koji se gura cipelom po pločniku, a potreban je i crtež kredom, po mogućnosti u bojama. Gore je Nebo, dolje je Zemlja. Veoma je teško stići kamičkom do Neba, gotovo uvijek se pogrešno izračuna pa kamen izađe iz crteža. Potrebna vještina za preskakanje različitih polja stječe se postupno … ali nevolja je u tome što upravo tada, kada gotovo nitko još nije naučio dogurati kamenčić do neba, odjednom završava djetinjstvo i čovjek upadne u romane, uzaludnu tjeskobu, spekulacije … zaboravljajući da mu je za stizanje na Nebo od opreme potreban jedan kamenčić i vrh cipele.
Horacio Oliveira je argentinski boem koji tumara Parizom, uvjeren kako je sam kriv što se odronio od staze života, pa postaje lutajuća duša, čovjek opsjednut sjećanjem, koji se pita bi li stigao na isto mjesto koju god životnu stazu izabrao. Nevoljan je, ipak, prepustiti se sudbini gubitnika. “Ali što je sjećanje, ako ne jezik osjeta, rječnik lica i dana i mirisa koji se ponavljaju …“ piše nam Cortázar.“
U spotu pjesme Školice Gotan Projecta, sam Cortázar čita sedmo poglavlje dok dvoje mladih pleše tango nad poljima iscrtanim kredom, a dječji zbor pjeva: Un, dos, tres, quatro – tierra, cielo / Cinco, seis – paraiso, infierno / Siete, ocho, nueve, diez – hay que saber mover los pies …

Edith Aron la Maga

Edith Aron, inspiracija za lik Mage u Cortasarovim Školicama. Upoznao ju je na brodu između Argentine i Europe pedesetih godina prošlog stoljeća.

Maga, s kojom se uvijek sastaje slučajno, Oliveirina je ljubav, suprotnost koja ga izluđuje, neznalica koja besramno propituje najprizemnija pitanja o književnosti i slikarstvu, što uznemirava grupu njihovih prijatelja koji provode duge sate u Latinskoj četvrti slušajući jazz i lamentirajući o umjetnosti i filozofiji. Maga je tragaču Oliveiri Nebo iz školica, igre koju su tisućama godinama prije današnje djece igrali rimski vojnici kako bi testirali pokretnost i snagu, ona pliva u „metafizičkim rijekama,“ dok Oliveira o njima samo govori; ona je intuicija … Maga je sloboda koju treba pratiti putem kroz labirint do izlaza. S njom Oliveira iskusi postojanost i smirenost, a čim se njihovi putovi nepopravljivo razdvoje, ispuni ga nepresušna čežnja. „Blago njoj,“ kaže on, „koja može vjerovati a da ne vidi, biti jedno s trajanjem, s neprekidnim tokom života.“

Julio CortazarOvaj duhoviti roman susreta od Pariza do Buenos Airesa obiluje eksperimentima i zanimljivim intruzijama poput kratkog životopisa Ivonne Guthrie, mađarske aristokratkinje i ljubavnice pjevača i tekstopisca Carlosa Gardela, možda najvažnije osobe u povijesti argentinskog tanga, a poglavlje 149 sastoji se od pjesme Octavia Paza koja izvrsno prati ritam knjige: Moji koraci u ovoj ulici / Odzvanjaju / U drugoj ulici / Gdje / Čujem svoje korake / Kako prolaze ovom ulicom / Gdje / Samo je magla stvarna.
U knjizi, objavljenoj 1963., pojavljuju se uzgred i vizionarski nagovještaji orvelijanskih oblaka i crnih gavranova u preletu nad otvorenim i nezaštićenim ravnima krhkog koncepta ljudske slobode i novih formi totalitarnog zagrljaja spremnog ugušiti neovisnu kreativnost, gdje korporacije zbog učinkovitijeg zgrtanja profita upravljaju vladama i sudovima, a građane stavljaju pod puni nadzor i svode, u isto vrijeme, i na doušnike i sumnjivce, kao što je, primjerice, trenutno aktualni sporazum ACTA, koji želi opasno zagrabiti u srž demokracije i ljudskih prava. Stvarno, toliko je barikada i bodljikavih žica na putu od Zemlje do Neba u igri školice kada je igraju odrasli …

Iako je Cortázar to djelo namijenio prvenstveno sebi sličnim boemima i dislociranim dušama njegovog vremena, ta se izvorna potraga, temeljna nit knjige, iznova prima svake generacije. Želite li i vi biti aktivni sudionik Cortázarovog remek-djela, pročitajte ovu razigranu enciklopediju emocija i vizija na 600 stranica, knjigu slučajnih susreta koji nisu slučajni, jedno od najzačudnijih književnih djela druge polovice XX stoljeća.

Tomica bajsić, prethodno objavljeno u časopisu Playboy