Moreplovna nam je sudbina

Moreplovna nam je sudbina

Fanny Stevenson, supruga Roberta Louisa Stevensona, iz Dva svijeta i još jedan, crtež Tomica Bajsić

Fanny Stevenson, supruga Roberta Louisa Stevensona, iz Dva svijeta i još jedan, crtež Tomica Bajsić

(poglavlje o R.L. Stevensonu iz knjige Dva svijeta i još jedan)


Vrijesak litice vjetar tornjevi urušena gazdinstva sve te tajne
Paviljoni puste vjetrovite ravni i brodovi u magli i vrijesak
Pelerine — što sve vjetar i kiša mogu učiniti s pelerinama…
U noći vidljiva samo žuta svjetlost lanterne vrh jarbola
I more koje se ne vidi a tu je — odjednom more je sve.


Na Samoi zvali su ga Tusitala, onaj koji plete priče, tkalac snova, pripovjedač na njihovom jeziku. Na daleki Pacifički otok došao je zbog zraka, noseći se s tuberkulozom od rane mladosti. Još kao dječak, kada se iskradao iz roditeljskog doma u Edinburghu i planinario do napuštene kolibe u planini, u sebi je nosio nagon za putovanjima. Usprkos čestim pogoršanjima zdravlja, proplaninario je visove Škotske i prepješačio ravni vrijeska i vrištine u svim godišnjim dobima i po svim vjetrovima. Hodao je i stazama Engleske i planinario francuskim i švicarskim Alpama. Jahao je na magarcu preko Cevennesa i plovio kanalima Sjeverne Francuske. Obilazio je Mediteran, plovio parobrodom i jedrenjakom više puta preko Atlantika za New York i kao putnik željeznice sijekao puste ravni američke prerije sve do San Francisca. Pacifičkim oceanom plovio je na mnogim brodovima i jedrilicama, obišao Havaje, Tahiti, Markize i druge brojne lokacije Polinezije, sve do Gilbertovih i Marshalovih otoka, Novog Zelanda i Nove Kaledonije, zatim Australije.


Uzeo je mjeru tropskim prostranstvima i sve krucijalne scene iz njegovih moreplovnih romana oslikane su raskošnim bojama u poštanskim markama otočja Cook, otoka Nuio, Zapadne Samoe i Kokosovih otoka. I stoljeće nakon njegove smrti, Dugi John Silver, škrinja Billy Bonesa, mladi David Balfour iz Otetih, crna točka iz svratišta Admiral Benbow i papiga kapetana Flinta u vječnoj su prepirci između Pustolovine i Reda na omotnicama pisama od Australije do Havaja.


Iako je njegovo prvo objavljeno djelo bila školska zadaćnica Novi oblik neisprekidanog svjetla za svjetionike, pokazivao je malo zanimanja za prirodne znanosti. Njegov je otac, inžinjer i majstor za izradu svjetionika, želio da sin postane advokat ako već neće nastaviti projektirati svjetionike poput oca i djeda. Da ne razočara oca diplomirao je pravo i stekao zvanje koje je rijetko prakticirao. Iste godine kada se pojavio prvi Remington pisaći stroj obznanio je ocu Thomasu i majci Margaret Isobell, kćeri protestantskog svećenika Balfoura, da postaje agnostikom i da je skratio ime Robert Lewis Balfour Stevenson, u više umjetničko, Robert Louis Stevenson, ili jednostavno R.L.S., i da se zaljubio u ženu koju je upoznao na studiju, netom razvedenu od anglikanskog svečenika i dvanaest godina stariju Fanny Sitwell; a život da je čvrsto odlučio posvetiti putovanjima i literaturi. Samo se jednom pojavljuje kao odvjetnik i to na dalekim morima, gdje sa velikim žarom brani prava domorodaca Polinezije, njegovog drugog doma i posljednje putne destinacija, što se može pročitati u njegovoj knjizi Crtica uz povijest osam godina konflikta na Samoi, knjizi koja je pažnju zapadnog svijeta privukla na nevolje Samoanaca, a njemu priskrbila status dobrog duha među Samoanskim urođenicima i njihovoj kraljevskoj obitelji. Bio je Škot, ali nije pokazivao sklonosti za uzgoj ovaca i agrikulturu dalekih prostranstva. U razumijevanju za dječju imaginaciju, što najviše dolazi do izražaja u poeziji i romanima Otok s blagom i Oteti, imao je sličnosti sa svojim suvremenikom i prijateljem, J. M. Barriem, tvorcem Petra Pana. Često se hvatao svog djetinjstva i žene koja je umjesto roditelja (njegova majka bila je slabog zdravlja a otac često odsutan na svjetionicima) bdjela uz njegove napade kašlja i febrilna pluća. Ona je s njim toliko brižno dijelila dobro i loše njegovog svijeta da je napisao čitavu zbirku pjesama Dječji vrt stihova kao posvetu toj engleskoj dadilji, Miss Alison Cunningham, u čiju će se mlađu nećaku i zaljubiti. Dadilja ga je pratila i na dugačkim boravcima u lječilištima na francuskoj rivijeri i svojim je prisustvom utjecala na mnoge karakterne osobine koje će se provlačiti kroz njegove pripovijesti. Uzeo je mjeru tropskim prostranstvima i sve krucijalne scene iz njegovih moreplovnih romana oslikane su raskošnim bojama u poštanskim markama otočja Cook, otoka Nuio, Zapadne Samoe i Kokosovih otoka. I stoljeće nakon njegove smrti, Dugi John Silver, škrinja Billy Bonesa, mladi David Balfour iz Otetih, crna točka iz svratišta Admiral Benbow i papiga kapetana Flinta u vječnoj su prepirci između Pustolovine i Reda na omotnicama pisama od Australije do Havaja. Pojavljuju se i na 25-u godišnjicu stavljanja Zapadne Samoe pod kontrolu Novog Zelanda, iako te šarolike likove nitko nije pitao što misle o tome. Sve luke u koje je Stevenson uplovio na škuni Casco, od San Francisca, Honolulua, do zaljeva Majura imaju svoju marku s osunčanim jedrima broda i uvijek bistro plavim nebom u pozadini, ali vrijesak, litice i pelerine s tornjevima urušenih stepeništa i oštro uklesanih kontura Škotskih highlandsa, isplivali bi uvijek iznova na stranicama njegovih rukopisa kao što se u njegov život vraćala i tuberkuloza, njegov najuporniji tihi suputnik. Volim svoju zemlju, napisao je Stevenson, ali njena klima ne voli mene.


 Kada je Stevenson započeo romansu s Fanny Osbourne, njen muž se već više godina službeno vodio kao nestao na Indijanskom teritoriju, a njegovo kasnije nenadano uskrsnuće i pojava kada su ga svi smatrali mrtvim došlo mu je kao noćna mora…


U dobi od dvadeset i šest godina, na još jednoj od tura Francuskom obalom zbog pluća, u ljetnoj likovnoj koloniji Grez-sur-Loing na rubovima šume Fontainebleu, R.L.S. upoznaje i na prvi pogled se zaljubljuje u tridesetšest godišnju slikaricu Fanny, ali ovaj put Osbourne, rođenu Van de Grift, iz Indianopolisa, SAD, majku osamnaest godišnje Belle i osmogodišnjeg dječaka Lloyda. Fannyn muž Sam bio je veteran Američkog građanskog rata. Kada je Stevenson započeo romansu s Fanny Osbourne, njen muž se već više godina službeno vodio kao nestao na Indijanskom teritoriju, a njegovo kasnije nenadano uskrsnuće i pojava kada su ga svi smatrali mrtvim došlo mu je kao noćna mora. Proveli su zajedno više od dvije godine zajedno u ljetnoj koloniji i preko zime u Parizu, gdje je Fanny njegovala Stevensona kada je bolovao od opake infekcije očiju. Na primitak telegrama nepoznatog sadržaja Fanny je bez pozdrava u kasno ljeto 1878., otplovila za San Francisco. U proljeće slijedeće godine javlja se RLS-u telegramom, isto nepoznatog sadržaja, iz Montereya. On se iako u teškom zdravstvenom stanju hrabro otputio preko oceana u New York i vlakom za Zapadnu obalu kako bi pomogao Fanny pri razvodu od Sama Osbournea. Sklon incidentima i naprasite naravi, legalni muž će postati progonitelj u Stevensonovim snovima, što će ga nadahnuti, među ostalim i za priču Doctor Jekyll & Mr. Hide. Na tlu Sjeverne Amerike Stevenson bi ponekad iza svakog stabla cedra ili još gore, sekvoje, zamislio sjenu Sama Osbournea kako se izdužuje do čudovišnih razmjera. Jednom bi sjena bila zabačene glave sa visoko podignutom pletenkom rakije iz koje bi nezasitno sipala alkohol u grlo, drugi put bi sjena prikazivala čovjeka u klečečem streljačkom položaju s puškom uperenom prema drugom drvu i crni dim bi se širio iz cijevi. Sjena Sama Osbournea se ukazala i kao jedna pod gomilom sjena koje ga pokušavaju zauzdati, zarobiti, on se otima i u žaru borbe raspršuje se indijansko perje napadača. Opet bi se sjena tog čovjeka orlovskog nosa pojavila i u položaju grabežljivca koji nasrće na plijen, raširenih ruku i zgrčenih šaka sprema se – što drugo, nego tući ženu.


Putovanja, jedra slobodarskih ljudi koji dišu punim plućima i sijeku valove neočekivani na mapama nepoznatih područja, sve je to sanjao kada bi njegovi vidici bili svedeni na prozore bolničke sobe. Jedna je čitava Atlantida u vrijeme parobroda potonula zajedno s jedrenjacima, ali na njegovim papirima zaživjet će davni morski vukovi…


Kada je Fanny konačno u prosincu te godine dobila razvod, bila je slobodna udati se za Stevensona što su i obavili u proljeće u San Franciscu gdje ga je zatekao i prvi izljev krvi iz pluća. Nedugo zatim otplovili su za London, u društvu Fannynog sina Lloyda Osbournea, sada RLS-ovog posinka. Fanny i Lloyd upoznaju Stevensonove roditelje i domovinu, ali zime provode u Davosu u Švicarskoj, gdje je on podvrgnut intenzivnom liječenju pluća. Putovanja, jedra slobodarskih ljudi koji dišu punim plućima i sijeku valove neočekivani na mapama nepoznatih područja, sve je to sanjao kada bi njegovi vidici bili svedeni na prozore bolničke sobe. Jedna je čitava Atlantida u vrijeme parobroda potonula zajedno s jedrenjacima, ali na njegovim papirima zaživjet će davni morski vukovi poput admirala Hawkea ili Edwarda Trelawneya, prijatelja Byrona i Shelleya, mornara koji je dezertirao s broda u Bombayu, nadgledao izvlačenje Shelleyevog tijela nakon utapljanja i potom pratio Byrona kada je išao u Grčku boriti se za njihovu nezavisnost. Tamo se odvojio i udružio s pobunjeničkim vođom Odisejem, oženio njegovu kćer Terzitu i postao zapovjednik tvrđave pobunjenika, a kasnije se skrasio na gazdinstvu u Cornwallu blizu svratišta Admiral Benbow; kapetana Kidda, škotskog mornara Williama Kidda koji je 1690-e postavljen od engleskog kralja za guvernera New Yorka i Masachusetsa da brani kolonije od Francuza i od gusarstva koje je bilo na vrhuncu.


Kako su se topili snjegovi sa švicarskih Alpa nastajalo je more u okvirima prozora sobe u Davosu. Obrisi planine formirali su se u konture otoka, jedan greben postao je brdo Osmatračnica a drveće je ostalo drveće, samo nekako drugačije, visokih krošanja i razlistalih grana. Šumilo je nepoznatim pticama, a u daljini tko je želio slušati mogao je čuti jeku “Yo! Ho! Ho! i boca ruma”. Nebo, razvodnjeno toplim zrakom, postalo je tinta.


On je otplovio za Madagaskar i preobratio se u pirata pustošeći Zapadne Indije. Kasnije je obješen u Bostonu a njegovo blago u zlatnicima s likovima engleskih, francuskih, španjolskih i portugalskih kraljeva koji su defilirali kroz stoljeća, ostalo je zakopano na nepoznatom otoku, možda u mrtvačkom kovčegu kapetana Flinta, oko kojeg će se vjerojatno u olujnoj noći, uz bocu ruma – ako marka i godina proizvodnje odgovaraju – jednom okupiti šest ljudi i papiga; onda Teach Edwarda, zvanog Crnobradi, koji je imao neugodnu naviku nakon nekoliko boca ruma pucati ispod stola iz kubure u noge svojih kolega, a prije bitke ukrasio bi svoju bujnu kosu i bradu gorućim voštanim fitiljima kako bi izgledao što strašniji; zatim njegovog pobočnika crnog Cezara i izopćenika iz Teacheve gusarske družine Israela Handsa kojeg se moglo sresti u starosti kako prosi u hladnoći Londonskih ulica; pa jednog gusara kojemu se zbog ugleda ne smije spomenuti ime jer se umirovio na kopnu s činom Engleskog nadbiskupa tako da je nevoljko u audijenciju primao stare drugare iz nečasnih pustolovina. Kako su se topili snjegovi sa švicarskih Alpa nastajalo je more u okvirima prozora sobe u Davosu. Obrisi planine formirali su se u konture otoka, jedan greben postao je brdo Osmatračnica a drveće je ostalo drveće, samo nekako drugačije, visokih krošanja i razlistalih grana. Šumilo je nepoznatim pticama, a u daljini tko je želio slušati mogao je čuti jeku “Yo! Ho! Ho! i boca ruma”. Nebo, razvodnjeno toplim zrakom, postalo je tinta. Uz pomoć posinka Lloyda nacrtao je prvu mapu otoka Kostura i slijedeće godine Otok s blagom, drvorezima ilustrirana knjiga Roberta Louisa Stevensona za sve one koji su bili djeca i one koji će tek biti djeca, naći će se na policama knjižara.


Na Zapadnoj Samoi, u Upolu, Stevenson je izgradio dom, legendarnu Vailimu, kuću pet izvora.


Često se piše kako je Stevenson do daleke Samoe na Pacifiku otplovio zato što ga je loše zdravlje gonilo da svud po tropima traži klimu koja najbolje odgovara njegovim plućima. Mislim da je samo djelomično tako, on bi putovao na daleka mjesta iz mašte svog djetinjstva i kada bi pucao od zdravlja, još i dalje i više. Otok s blagom i Čudnovat slučaj doktora Jekylla i Mr. Hydea dali su mu dugo čekanu financijsku nezavisnost od oca, koja mu je postala neophodna sada kada je postao glava svoje obitelji. Čak i u Nici na blagoj klimi Azorne obale, bolest ga prati. Borave nekoliko godina u Burnemouthu, gdje Fanny prima od Thomasa Stevensona kuću Skerryvore kao vjenčani dar. Tamo u miru objavljuje Dječji vrt stihova, Princ Otto, Još Novih Arapskih noći, Dinamitaš (sa Fanny Stevenson) i Macaire s prijateljem piscem s kojim je i prije surađivao, isto plućnim bolesnikom W.E. Henleyem. Thomas Stevenson, R.L.S-ov otac, umire u proljeće 1887. Krajem ljeta Stevensonovi plove za Ameriku i nakon boravka u planinama zbog zdravlja, odlaze u San Francisco, pa za Honolulu na Havajima. Slijedećih osam godina gotovo su stalno na putu. On više nikada neće stati na tlo Europe. Od američkog izdavača Scribnera dobio je novac s kojim je na iznajmljenoj jedrilici Casco prešao gotovo pet tisuća milja krstareći Pacifikom i o tome napisao knjigu priča Sa Južnih mora. S njim putuje i Stevensonova majka, Fanny, Lloyd i njegova sestra Belle, zajedno s mužem propalim slikarom Joeom Strongom, i njihov sin. Plove do Tahitija i Markiških otoka i slijedećih pet godina tri puta parobrodom na duže rute. Putovao je i do Sidneya, ali bilo je preriskantno za njegova narušena pluća da nastavi do Engleske. Preko Novog Zelanda, Kaledonije i Maršalovih otoka vraća se u Polineziju. Na Zapadnoj Samoi, u Upolu, izgradio je dom, legendarnu Vailimu, kuću pet izvora. Polovica Vailime, koja je drvena dvokatnica, verande su natkrivene slamnatim krovom. U naše vrijeme, ta kuća koju je Stevenson sagradio na tri milje u brda od prijestolnice Apie, služi kao rezidencija guvernera i pridodano joj je po jedno krilo sa svake strane.


Bez Fanny, koja je više puta bila i u ulozi medicinske sestre, bez ljubavi i obitelji, život bi mu bio ako ne kraći, onda siv i samotan. Fanny je bila vedra i puna energije, jedan od njegovih pet izvora bistre vode koji su tekli oko Vailime, a šarolika obitelj živjela je harmonično u rajskoj prirodi, koliko god je kratko trajao združeni život na Samoi.


Čitao sam u nekim uvodima, Oxford recenzijama, kritikama i kasnije valorizacijama Stevensonovih djela, kako sada Fanny Van de Grift Stevenson, umjesto Sama Osbournea, zauzima poziciju sjene nad majstorom. Dojam njene uloge u tim napisima ostaje mučan, iako se autori, perjanice civiliziranog pisma, upinju prikazati neutralnim i objektivnim. Žele ga cijelog za sebe i ne mogu prežaliti što je nije stigao završiti Weir of Hermiston i st. Yves, što je mijenjao završetke na Master of Ballantrae i ponekad pisao putopise ili priče zajedno s njom. Neki se čude kako je kao “abnormalno tanak čovjek” mogao nositi i glomazni pisaći stroj Remington, a kamoli ploviti preko oceana. Ili ako žena ili posinak mogu tako utjecati na njegov rad, gdje je tu uzvišena umjetnost. Bježi im mogućnost klasifikacije njegovog cjelokupnog djela po pravilima službe. Fanny je uteg oko noge pa pokušavaju dokučiti kakav bi njegov put bio bez nje, nesumnjivo bolji. Jedan kritičar, John Sutherland, čak ide toliko daleko da optužuje Fanny za preuranjenu smrt Stevensona u 44-oj godini, nastale po njemu zbog “izljeva krvi u mozak prouzročenog obiteljskim problemima.” To odmah vuče analogiju sa suprugom St. Exuperryja, Consuelo, koja nije okarakterizirana sjenom ali je sasvim potisnuta u zapećak, kao nesnosna gnjavatorica.
Bez Fanny, koja je više puta bila i u ulozi medicinske sestre, bez ljubavi i obitelji, život bi mu bio ako ne kraći, onda siv i samotan. Fanny je bila vedra i puna energije, jedan od njegovih pet izvora bistre vode koji su tekli oko Vailime, a šarolika obitelj živjela je harmonično u rajskoj prirodi, koliko god je kratko trajao združeni život na Samoi. Znao je slagati pustolovne priče sa posinkom, kako bi ga razveselio i učvrstio obiteljske veze. Otok s blagom je primjerice nastao kada je dijete zamolilo Stevensona da napiše priču o otoku koji su zajedno nacrtali. Katkad bi nešto i potpisao s posinkom, no neki zluradi pismoznanci te su knjige smatrali njegovom lošijom literaturom. Držao je na Samoi i radionicu pisanja. Želio je potaknuti maštu i djece i odrasli, i volio je dijeliti, mislio je da svi imaju podjednako pravo ispričati priču. Fanny je ponekad sudjelovala u njegovom radu, a njezina je kći Belle nakon što se razvela od propalog slikara Joea Stronga, inspirirala Stevensona za jedan od likova u nedovršenom remek-djelu Weir of Herminstone. Da nije tako kako se ponekad govori svjedoči i Joshua Slocum, punim srcem primljeni gost Vailime dvije godine nakon što je R.L.S. postao “Onaj koji spava u šumi” za Samoansko pleme Mataafa koje mu je u znak zahvalnosti što ih je podržao u borbi za samostalnost sagradilo cestu “Put voljenih srdaca”. Pokopan je na Valei, uzvisini udaljenoj dvadeset minuta hoda šumskim putem od svog imanja. Tamo na kamenoj ploči ovih nekoliko linija rekvijema susreću uvijek spokojne vjetrove Tihog oceana:


Ovdje on leži gdje je i žudio biti;
Domu se vratio mornar s mora,
I lovac se vratio kući s brda.


Dugo u noć pročitavao sam dio Slocumovih dnevnika sa putovanja oko svijeta koje se odnose na kraljevinu Samou. Tijekom svog putovanja oko svijeta Joshua Slocum stigao je odati počast svom književnom idolu Stevensonu na Samou dvije godine prekasno. Kada se usidrio u luci prijestolnice, Slocum je umjesto da odmah izađe na obalu do sumraka sjedio na palubi, vjerojatno prožet zaigranom i tajanstvenom konfiguracijom dalekog otoka, uživajući “u muzikalnim glasovima Samoanaca.” Jedna piroga koju su vodile tri lijepe Samoanke prišla je prva njegovom brodu. Jedna od njih dodirnula je provu veslom i salutirala mu sa Talofa lee, ljubav tebi, poglavico. Zanimalo ih je koliko je posade na brodu, a kada je Slocum rekao da je sam, nisu mu vjerovale. Bilo je još mornara na brodu ali ti si ih pojeo, rekla je jedna, na što su sve tri prasnule u smijeh.


Poklonila je Joshui Slocumu karte Indijskog oceana i Mediteranski peljar sa posvetom. “Bio sam uzbuđen, nakon toliko pustolovnih dana naći se licem u lice s tom vedrom ženom, još nedavno suputnicom autora koji me kroz svoje knjige pratio cijelim putem. Te blage i pronicljive oči zablistale bi kada bi uspoređivali naše bilješke s putovanja. Njene su me čudesne i lijepo ispričane pustolovine oduševile.”


 Slocum im je objasnio da je napravio ovoliki put samo da bi ih čuo kako pjevaju. To ih je odobrovoljilo i dale su se iz sveg glasa na pjevanje, a njihova je pjesma ispunila drvorede visokih palmi sa svih strana zaljeva. Poslije njih došao je službeni čamac generalnog kunzula Sjedinjenih država sa šestoricom Samoanaca u raskošnim uniformama koji su nosili poziv od generala Churchilla za večeru u konzulatu. Veslajući, pjevali su Samoansku mornarsku pjesmu za dobrodošlicu gostu. Cijeli je doček, kako se ispostavilo, inicirala supruga konzula, koja je bila zaljubljenica u Samoanske običaje, a pjesme je i sama znala pjevati kao da je rođena na otoku. Nitko ne bi raspoznao razlike ili su se samo pravili da ne vide.
Slijedeće jutro, piše Slocum, u samo svitanje, na Spray se razdragano popela gospođa Roberta Louisa Stevensona i pozvala ga u Vailimu ili Pet izvora, njihovo imanje na Samoi. Poklonila mu je karte Indijskog oceana i Mediteranski peljar sa posvetom. “Bio sam uzbuđen, nakon toliko pustolovnih dana naći se licem u lice s tom vedrom ženom, još nedavno suputnicom autora koji me kroz svoje knjige pratio cijelim putem. Te blage i pronicljive oči zablistale bi kada bi uspoređivali naše bilješke s putovanja. Njene su me čudesne i lijepo ispričane pustolovine oduševile.”


Bila je to čast koju se Joshua Slocum nije usudio prihvatiti, preveliko je bilo njegovo poštovanje za autora Na Južnim morima, Otoka s blagom, Crne strijele i Otetih.


Slocum je na Vailimi kraljevski dočekan. Sigurno je pričao kako mu je životna želja uvijek bila postati pisac popularnih putopisnih knjiga poput Stevensona ili Marka Twaina, jer Lloyd Osbourne mu je ljubazno ponudio očuhov pisaći stol da u miru sredi korespondenciju. Bila je to čast koju se Joshua Slocum nije usudio prihvatiti, preveliko je bilo njegovo poštovanje za autora Na Južnim morima, Otoka s blagom, Crne strijele i Otetih. Fanny ga je pozvala da jašući na konjima obiđu imanje i upoznala ga sa Samoancima koji su živjeli u okolici. Nazočio je jednoj šarolikoj i glazbenoj procesiji urođenika, za koju ni Fanny nije znala odrediti je li vjenčanje ili sprovod, morao je popiti i palmino vino, od kojeg se zakašljao. Pileći paprikaš rado je pojeo ali iz znanih je razloga odbio ponijeti kokoši na brod. Fanny Stevenson, udovica Roberta Louisa, sigurno je sa zanimanjem slušala kako je Slocum krenuo sa dolarom i osamdeset centi u džepu na trogodišnji put oko svijeta u jedrilici staroj sto godina i kako je od svojih pedeset i dvije godine veći dio proveo na moru. Kako je oplovio svijet već pet puta ali ovo je prvi put da ide sam u tu pustolovinu. Vjerojatno joj je rekao da je i on imao ljubav života, od koje se ne može rastati, iako je njegova Virginia pokopana na engleskom groblju u Buenos Airesu kada se iznenada razbolila na Aquidnecku, Slocumovom malom brodu koji je po njegovim riječima, bio konstrukcija “najbliža savršenoj ljepoti” kakvu pomorac može poželjeti. Virginia Slocum, rođena Walker, majka četvero djece, umrla je u dobi od trideset i pet godina na putu za Argentinu, a s njom je umro i dio njega.


Bila je Virginia uz to i okretni mornar, dobar strijelac iz pištolja, izdržljiva u najtežim kušnjama. Žena kakvu ni u snovima nije mogao zamisliti otišla je s njim na brod, medeni mjesec proveli su ploveći otočjem Cook u potrazi za lososima a kada ih nisu našli otplovili su za Boston u zajednički obiteljski život i nije mogao vjerovati svojoj sreći.


Kada mu je umrla majka, on se u svojoj šesnaestoj godini otputio na more. Lijepa, krhka i brižna kći svjetioničara, Joshuina majka je bila suprotnost ocu, krutom tiraninu. Bila je čitav njegov svijet, i kada nje više nije bilo, nije imao što tražiti na kopnu. No ta mlada, lijepa i žustra djevojka iz Australije koju je upoznao u luci u Sidneyu gdje je doplovio kao kapetan broda Washington, bila je savršeni suputnik, prijateljica i buduća majka njihove djece. Prije svega voljela je more. Bila je uz to i okretni mornar, dobar strijelac iz pištolja, izdržljiva u najtežim kušnjama. Žena kakvu ni u snovima nije mogao zamisliti otišla je s njim na brod, medeni mjesec proveli su ploveći otočjem Cook u potrazi za lososima a kada ih nisu našli otplovili su za Boston u zajednički obiteljski život i nije mogao vjerovati svojoj sreći. Victoria je anđeoski strpljivo pratila muža u njegovoj mahnitoj potrazi za svetim Graalom po najvećim od morskih dubina i rodila je sedmero djece od kojih je preživjelo četvero. Svu je djecu rodila u dalekim egzotičnim lukama, što nam je danas nezamislivo, a neke koji nisu preživjeli, poput blizanaca i jedne kćeri, na tisuće milja od kopna i liječnika. S njom je bio zakopan i njegov kompas, i on je u svojoj tuzi udarao brodom u grebene i kopno, putovao na slijepo i ništa mu više nije išlo od ruke. U zlatnim godinama Victorie, nakon što se Washington nasukao na obalama Alaske, zapovijedao je velikim prekooceanskim Constitutionom, na kojem je 1872., rođen prvi sin Victor, a obitelj je kako je rasla promijenila još nekoliko brodova.


… u zadnji čas će se Slocum mimoići s vulkanom Krakatoe, par dana prije nego je eksplodirao. Kada je već mislio da se za dlaku izvukao, sustigla su ga teška oštećenja kod rta Dobre Nade…


Na Filipinima je radeći u brodogradnji složio brod Patu, 45-tonsku škunu koja mu je prvo služila za operacije spašavanja, a potom je u Hong Kongu prikupio ribarsku posadu i poharao bakalare Japanskog mora. Usoljene i uredno složene u kutije prodavao ih je vrata do vrata u Portlandu u Oregonu, gdje je obitelj živjela na istočnoj obali rijeke Willamette. Kada je uspio na Havajima prodati Patu za 5 000 dolara u zlatu, slijedeća akvizicija Slocumovih bila je 350-tonski Amethyst, prilagođen trgovini drvom između Oregonskih i Kanadskih drvosječa. Ta putovanja istočnim morima otvorila su mu mogućnost da postane kapetan i djelomični vlasnik Northern Lighta, klipera teškog punih 1 800 tona. Na vrhuncu svoje karijere u proljeće 1882., uplovio je ponosno za kormilom Northern Lighta u New York i dalje East Riverom. Glavni jarbol svog golemog broda morao je malo skratiti kako bi prošao ispod Brooklynskog mosta, ali nije mu bilo žao, jer taj se bistri i sunčani dan na dokovima okupila masa Njujorčana kako bi vidjeli najljepši i najbrži brod koji je plovio oceanom u to vrijeme. Kasnije će nastaviti za Yokohamu kako bi iskrcao teret, suzbit će uz pomoć supruge Virginie naoružanu pobunu na brodu u kojoj će poginuti glavni bundžija, a pri povratku, u zadnji čas će se mimoići s vulkanom Krakatoe, par dana prije nego je eksplodirao. Kada je već mislio da se za dlaku izvukao, sustigla su ga teška oštećenja kod rta Dobre Nade. Ostao je bez većine svog tereta i morao suzbiti još jednu pobunu, vođenu od bivšeg kažnjenika kojeg je na brod neoprezno ukrcao u Cape Townu, u Južnoj Africi. Zatim je uzeo mali obiteljski brod Aquidneck, s kojim su zajedno s djecom plovili sretno i u harmoniji obalom Južne Amerike sve dok se Victoria nije razboljela na putu za Buenos Aires.
Što je drugo more moglo dati njemu, koji ga je cijeli život izazivao, nego nemjerljivu ali okrutnu ljepotu.
Kada se dvije godine nakon smrti Victorie oženio za 24 godišnju Henriettu Eliot, što izgleda nije bilo iz ljubavi, već kako bi njegova djeca imala majku, nakon niza nesretnih incidenata, epidemije kolere i pobune u kojoj je u samoobrani morao ubiti dvojicu ljudi koji su se popeli na palubu oduzeti mu brod, nasukao se Aquidneckom na obali Brazila. Sav komercijalni teret zbog kojeg je plovio bio je izgubljen. Sklepao je sampan Liberdade kojim je isplovio na dan oslobođenja robova i sa svojom obitelji kao posadom prošao 5000 milja iz zaljeva Paranagua do Washingtona. Hattie će poslije tog puta zamrziti more. Pokušao je kasnije s ribarenjem, od Bostona do Floride, ali gdje bi se on pojavio, ribe bi otišle i uskoro je postao mornar bez broda.
Nebo mu se ponovo otvorilo kada je došao u priliku za 567 dolara kupiti staru olupinu za lov na školjke i nakon trinaest mjeseci rada, Spray je bio spreman za upotrebu. Skinuo je s tavana škrinju s njegovim starim instrumentima, sekstantom, durbinom, kartama, omiljenim puškama i knjigama i otputio se na more obići Victorijin grob u Buenos Airesu, posjetiti njezinu obitelj u Sidneyu, i još mnoga njemu kao pomorcu i putopiscu važna mjesta i tako postati prvi čovjek koji je oplovio svijet sasvim sam.

Tomica Bajsić, Moreplovna nam je sudbina (poglavlje o R.L. Stevensonu iz knjige Dva svijeta i još jedan)