Dvije biografije: Hugo Pratt i Corto Maltese

​Dizajn i knjige, poezija, crteži i putopisi

Dvije biografije: Hugo Pratt i Corto Maltese

28/02/2015 Ogledi / Book Reviews 0

“Možemo pretpostaviti da će jednog dana, na običan papir, dodirom umjetnika biti prenesene stotine slika u kojima će grafizam i boje opjevati mnoštvo pustolovina, poput onih koje sm slučajno čuo u lukama Perua, Brazila, Antila ili Središnje Amerike, u ekvatorijalnim vodama ili ovdje u Oceaniji…” Pismo Paula Gauguina Georgesu-Danielu de Monfriedu, napisano u Gauguinovoj kući u okrugu Maaeia, u ožujku 1892., kojim pustolovni slikar u 20. stoljeće proročki uvodi strip ili grafički roman.

Nisam se mogao odlučiti koja od dvije biografija je zanimljivija za čitanje, Corta Maltesea, koji je proglašen strip junakom stoljeća, ili ona talijanskog crtača i pisca Huga Pratta, njegova tvorca i odanog suputnika u pustolovinama, zato preporučam obje vrijedne knjige: „Corto Maltese, Sjećanja,“ Bookglobe, 2007., i Hugo Pratt, „Želja da se bude beskoristan, sjećanja, razgovori s Dominiquem Petitfauxom,“ Službeni glasnik, 2011.

HUGO PRATT (1927. – 1995.)

HUGO PRATT (1927. – 1995.)

HUGO PRATT (1927. – 1995.)


 „Zapjevaj pjesmu godišnjih doba! Nađi tračak svjetla u svima! Ljeto ima cvijeće, topli oganj ima zima!“  Robert Louis Stevenson, Dječji vrt stihova

Hugo Pratt se kao rijetko tko mogao pohvaliti svojim engleskim, francuskim, židovskim, španjolskim i turskim precima i tečnim poznavanjem sedam jezika. Djetinjstvo je proveo u Veneciji, da bi u Etiopiji, slijedeći oca, s trinaest godina silom regrutiran u kolonijalnu policiju i postao najmlađi Musolinijev vojnik. U Veneciju se vraća 1943. i druži s vojnicima u svim mogućim odorama, a i sam ih često mijenja, da bi kao pripadnik nekoliko vojski, Garibaldijeve brigade, a zatim i škotskih, novozelandskih i engleskih jedinica u vrijeme prijekih sudova uspio iz zatvora izvući svog djeda i prijatelje iz djetinjstva.  Krajem 1949., s dvadeset i dvije godine ukrcava se na brod koji će ga odvesti za Buenos Aires, gdje će mu život protjecati u crtanju stripova za izdavača “Editorial Abril”, i u putovanjima Južnom Amerikom. Od ljeta 1959. do 1960. godine živi u Londonu, crta za “Fleetway Publications”, a onda opet Argentina i Italija, gdje radi u strip magazinu za djecu “Il Corriere dei Piccoli”, te adaptira nekoliko djela klasične književnosti. Godine 1967., zajedno  s Florenzom Ivaldijem pokreće strip magazin “Narednik Kirk”, gdje se u prvom broju pojavljuje i njegov najpoznatiji junak, Corto Maltese, koji će ga sedamdesetih godina proslaviti među čitateljima u Francuskoj, usprkos otporima zvanične kulturne sredine, gdje se strip smatrao beskorisnim zanimanjem. U knjizi se prisjeća kako ga je tadašnja intelektualna elita u Parizu, koja je u razgovorima redovito citirala Marksa, Marcusea ili Galbraitha, prezirala i sumnjičila da je zaostao u razvoju jer se oslanjao na Homera, Stevensona ili Conrada.

No njegova želja da bude beskoristan bila je toliko jaka da je za života uspio svijetu dati preko 7000 tabla vrhunskog stripa, prateći pritom put pisaca i umjetnika koji su prije svega bili neumorni putnici, poput  Gauguina, Rimbauda, Melvillea, Londona, Hemingwaya, Saint- Exupéryja, Conrada ili Roberta Louisa Stevensona, kojem se neizmjerno divio, i čiji je roman “Oteti” lirski ocrtao u stripu i otključao nam svu ljepotu vjetrovitih Škotskih ravni, vrijesak i litice, urušena stepeništa na tornjevima, jahače u crnim pelerinama na sudbinskom putu, žamor davno zamrlih brodskih potpalublja, i napokon, veličinu svjetskih oceana u kojima ne postoji ništa što se može nazvati vremenom i gdje plove krhke ljuske najrazličitijih ljudskih sudbina.

More je središnja točka mnogih Prattovih albuma, a jedna od najljepših posveta moru ikada iscrtana i ispripovijedana, epska je “Balada o slanom moru,” Prattovo remek-djelo od 164 table, gdje se na Escondidi, otoku neubilježenom u pomorske karte Tihog oceana, u zoru Prvog svjetskog rata, među domorocima skupila živopisna ekipa otpadnika od društva, okorjelih pustolova i gusara predvođenih tajanstvenim monahom, koji se trse opstati kao krojači svoje sudbine i gdje se prvi puta, kao sporedni junak, pojavljuje Corto Maltese.

Oceans_8Hugo Pratt znao je kako poput spužve upiti nepoznatu kulturu. Živom je tintom, uz tonove drevnih balada Polinezije i Etiopije, do lučkog tanga Buenos Airesa, Gillespijevog jazza, ili poezije Rimbauda, Coleridgea, Kiplinga, Whitmana, Shakespeara, Yeatsa, stvarao svoje izmaštane predjele: od zaplotnjaka u neosvijetljenim uličicama irskih gradića do Merlina, Oberona i Pucka u jedno jutro zimskog solsticija u Stonehengeu, od transsibirske pruge i mongolskih stepa koje nastanjuju lijepe kineske revolucionarke, od beduina iz Danakilske pustinje do Amazone i južnoameričkih čarobnica i odmetnika. Lakoćom velikog majstora Hugo Pratt nas vodi kroz pukotine među svjetovima, kroz apokrifne pripovijesti o ekstravagantnim pojedincima slobodarskog duha, sanjarima i subverzivnim elementima, od kojih su mnogi, poput Corta, sami u svoj dlan urezivali liniju sreće.

Hugo Pratt cijeli je život intenzivno putovao i više puta obišao svijet kako bi posjetio mjesta koja su već postojala u njegovoj mašti, a njegovi turistički vodiči bile su knjige dragih mu pisaca. Od Stevensona naučio je kako pjesnički ispričati jednu pustolovnu priču, dok mu je američki virtuoz kista i pera, Milton Cannif, autor stripa “Terry i Pirati”, bio uzor pri crtanju. Negdje u vrijeme boravka u Argentini njegova se umjetnost sasvim oslobodila, stvoreni su temelji bravuroznim inovacijama u odnosima crnog i bijelog i jedinstvena vještina pripovijedanja i kadriranja po čemu ga pamtimo i danas kao jednog od najvažnijih autora u povijesti stripa, a tako i njegovi izvanredni crteži, akvareli i grafike ostaju izniman prilog likovnoj umjetnosti našeg vremena. Slučajno ili namjerno, Keltske priče i albume po Stevensonovim pustolovnim knjigama iscrtao je najviše perom, linijama istančanim poput žica harfe, dok u južnoameričkim ili afričkim pustolovinama prevladavaju potezi kistom, nerijetko i apstraktni, koji prate užareni ritam podneblja i razigranu scenografiju.

CORTO MALTESE (1887. – 1936?)


 “Nikada ih više nisam vidio. More je uzelo neke od njih, magle su uzele druge, zemaljska groblja pobrinula su se za ostalo.” Joseph Conrad

 

Corto Maltese, dijete je Gibraltara, sin “Nine Gibraltarske,” andalužanske ciganke i engleskog mornara iz Cornwalla. Osim u Gibraltaru, odrastao je i u Židovskoj četvrti u Cordobi, gdje ga je podučavao majčin prijatelj, rabin Ezra Toledano. U dobi od sedamnaest godina otisnuo se na more kao mornar na brodu “Zlatna taština,” i od tada ne prestaje putovati, sve do 1936. kada navodno nestaje u Španjolskom građanskom ratu.

Corto svoje prijatelje i poznanike, pa i neprijatelje, nikada  nije dijelio na one izmaštane ili stvarne povijesne osobe, pa se tako u “Sjećanjima” Corta Maltesea daje naslutiti da je moreplovni Poljak Joseph Conrad upoznao Corta još kao dijete, 1893 godine, u pratnji njegova oca mornara, koji je romanopiscu poslužio kao uzor za neke likove. Tu je i sir Roger Casement, keltski sanjar i revolucionar, koji je kao Britanski ambasador svjedočio zvjerstvima kolonijalne vlasti u Kongu, a Corto ga je upoznao kada je Casement kao predstavnik Sinn Feina pripremao Irski ustanak 1916. zbog čega je i pogubljen.

S Paulom Gauguinom dijelio je Corto nekoliko zajedničkih luka (Port Famine, Rio de Janeiro, Markizi, Tahiti), a negdje se domogao i “Crnkinje s Martinika,” Gauguinovog djela u gvašu, koje se danas vodi kao nestalo i koje je iz Cortove kuće u Hong-Kongu ukrao Raspućin, Cortov mračni sudrug u mnogim pustolovinama. Lawrencea od Arabije Corto nije nikada upoznao, no izvjesno je da je Lawrence znao za Corta, koji je u utvrdi Turban sudjelovao u oslobađanju mladog arapskog kraljevića kojeg su zarobili Turci.

Pojavljuju se u njegovu životu i odmetnik Butch Casiddy, slikarica Tamara de Lempicka, Šangaj Li, kineska revolucionarka kasnije umrla od mučenja tijekom Kulturne revolucije, Brazilka Zlatousta, koja je bila izvan svog vremena i koja je tvrdila da je poznavala Cortovog djeda, Mala srebrna noga, mlada Venecijanka s protezom koja je držala štand sa suvenirima na trgu San Marco, Melodie Gael, „Slavuj iz Bretanje,“ prostitutka Esmeralda iz Buenos Airesa, ili upečatljiv lik lijepe Louise Brookszowyc iz Varšave, modelirane po čuvenoj glumici Louise Brooks. Tu su i general Von Lettow-Vorbeck, pa Hemingway, Hesse, O’Neill, Joyce, John Reed, Jack London, zatim Pancho Villa, barun Von Ungern Sternberg, pa i sam Staljin, koji je Corta susreo radeći kao noćni portir s lažnim identitetom u hotelu “Roma & Pace” u Anconi, gdje ga je vlasnik smatrao previše stidljivim, pa je Staljin morao naći novi posao u jednom samostanu kao zvonar, u čemu mu je moguće pomogao i Corto. Taj prijašnji susret s budućim diktatorom, pomoći će Cortu u trenutku kada su ga boljševici bili spremni strijeljati da mu jedan telefonski broj koji je okrenuo pred začuđenim političkim komesarom nije spasio glavu. Da, bio je to onaj isti telefonski broj koji je očajnički okretao i Boris Pasternak, kako bi pokušao pomoći svom prijatelju pjesniku Osipu Mandeljštamu prognanom u Sibir.

G_194_1U “Keltima” će Corto, misleći na Crvenog baruna, asa njemačka avijacije, naglasiti da je potpuno ravnodušan prema herojima iz karijerizma. Hektor, koji je bio obiteljski čovjek i nije bio neranjiv, bio mu je draži od Ahila. Po Prattu, heroj je osoba koja se uspijeva suočiti s nekom teškom situacijom, držeći se pritom određenih etičkih načela. “Bio on ratnik ili pacifist, heroj je onaj koji uspije postati i ostati ljudsko biće u punom smislu te riječi. Heroj je čovjek,” misli Hugo Pratt. Tako da je Corto romantični junak čije pustolovine pozivaju na sanjarenje, ali i na slobodu i toleranciju, odupirući se ideologijama i grandioznim projektima gdje pojedinac završi kao bezimeni kotačić unutar nečovječnog stroja. Roberta Louisa Stevensona Corto nije nikada upoznao, no nešto prije smrti Cortov je tvorac ispunio svoju davnu želju i posjetio otočje Samoa i grob svog najvećeg književnog uzora.  U Švicarskom domu Huga Pratta, u Grandvauxu, velikoj biblioteci od 30 000 knjiga gdje je proveo zadnje godine života, neki su lopovi provalili u kuću, ali kada su shvatili gdje su, sve ukradeno vratili su na mjesto i ostavili cedulju: „u kući oca Corto Maltesea se ne krade.“


„Ne, ovdje ipak ima nekoga … ovaj mornar, spava … ili možda sanja … „
„Da, ali on sanja otvorenih očiju, a takvi su opasni jer ne znaju kada san prestaje.“
„Naš svijet neće nikada umrijeti, sve dok ljudi nastave sanjati, mi ćemo živjeti,“ govori vila Morgana čarobnjaku Merlinu, a na to će kralj vilenjaka Oberon: „Morgana, to što si upravo rekla najljepša je glazba koju su moje uši ikada čule.“ (iz albuma „Keltske priče,“ epizoda „San jednog zimskog jutra.“)

Tomica Bajsić, Prethodno objavljeno u Vijencu