Prije nekoliko sam godina o pustopoljinama Meksika zapisao: „Cvjetovi u Tijuani niti postaju pupoljci ni trunu, već stoje nijemi, samosvojni, umrznuti golom vrućinom i zauvijek. Ni vjetar, niti vatra ili voda iz tankova vatrogasnih aviona ništa im ne znače. Prevladavajuća boja je žuta. Ali, ima i drugih boja.“

Te druge boje Meksika, svaka odriješena od lanca puninom svoje različitosti, pripadaju Romantičnim psima (Los perros románticos, poemas 1980 – 1998), zbirci izabranih pjesama Roberta Bolaña (1953 -2003), koja pokriva dva desetljeća njegova poetskog rada, i koju bi trebalo objaviti i kod nas, ne samo zbog nesumnjive poetske vrijednosti, nego i kao uvid u temelje njegovog književnog djela. Jer, esencija Bolañovog pisma bila je, i ostala do kraja, poezija. Da ne bude sumnje, na njegovoj posjetnici koju je dao izraditi u Španjolskoj, pisalo je: ROBERTO BOLAÑO, PJESNIK I VAGABUND.lucero-andrede-roberto-bolac3b1o-y-bruno-montanc3a9


 San unutar sna / U noćnoj mori rečeno mi je: ti ćeš odrasti / Ostavit ćeš iza sebe slike boli i labirinta / I zaboravit ćeš. / Ali u to vrijeme, odrastanje bi bilo zločin. / Ovdje sam, rekoh, s romantičnim sam psima / I ovdje ću i ostati.


„U to sam vrijeme navršio dvadeset godina i bio sam lud,“ napisao je Bolaño u Romantičnim psima, naslovnoj pjesmi ove zbirke od 44 pjesme, osvrćući se na početke. „Izgubio sam zemlju, ali sam osvojio san. Sve dok sam imao taj san ništa drugo nije bilo važno.“

Izgubljena zemlja bio je Čile nakon Pinochetovog vojnog udara potpomognutog od CIA-e. Pružajući potporu Allendeu i demokratski izabranoj socijalističkoj vladi, Bolano je umalo zaglavio kao i tisuće tada ubijenih, mučenih i „nestalih“ Čileanaca. Imao je sreću jer su dvojica zatvorskih čuvara bili njegovi prijatelji iz škole, tako da se nekoliko dana nakon što su ga uhitili na ulici pod optužbom da je strani špijun izvukao iz zatvora. Izgubio je zemlju ali osvojio je san koji je zaživio u praznini njegova duha, kako možemo vidjeti u pjesmi Uskrsnuće:


“Poezija uranja u san / poput ronioca u jezero / Poezija, najsrčanija od svih, / uranja i ponire / svom težinom / u beskrajno jezero kao što je Loch Ness / ili u mutno i zlosretno kao što je Balatonsko … Poezija uranja u san / poput mrtva ronioca / u Božje oči.”


Vjerovao je da je poezija hrabrija od bilo koga. Nikada nije javno iskazivao ogorčenje što se zbog teških životnih okolnosti, zbog odgovornosti prema supruzi i djeci, okrenuo prozi, koja ga je prometnula u jednog od najznačajnijih latinoameričkih pisaca. Njegove pjesničke i prozne priče, u kojima opstoji, ako ne forma, onda duh poezije, jasno se nadopunjuju, iako izazivaju različite učinke. Kao pjesnik ostao je anoniman, sve do uspjeha njegovih romana. Ima nekih koji tvrde da je u prozi istraživao romaneskne aspekte poezije, ali Bolaño bi se vjerojatno prije složio s tvrdnjom Harolda Blooma da je najbolja poezija XX stoljeća napisana u prozi. Jedan od likova njegovog posthumno objavljenog romana od 1100 stranica, naslovljenog 2666, kaže: „Samo poezija nije sranje.“

U svojoj poeziji, i kasnije u prozi, svojevrsnoj “realističnoj magiji” nasuprot tada prevladavajućem “magičnom realizmu,” Bolaño ispisuje ljubavno i prijateljsko pismo svojoj generaciji, a prije svega svim mladim ljudima poginulim i nestalim u godinama prljavih ratova na tlu Južne Amerike, kako možemo vidjeti i u pjesmi Koraci Nicanora Parre, posvećenoj čileanskom pjesniku, ili anti-pjesniku koji je najviše utjecao na mladog Bolaña: Revolucija je zvana Atlantis / I bijesna je i beskonačna / Ali je potpuno besmislena / Hodite onda, Latinoamerikanci / Hodajte i samo hodajte / Počnite tražiti nestale tragove koraka / Izgubljenih pjesnika … / Snovi jedne generacije / Žrtvovane pod kotačem / Nezabilježene.


„Jedina sloboda u koju vjerujem, sloboda je pojedinca, ili sloboda kao zajednica individualnih sloboda,“ rekao je godinu dana prije smrti u razgovoru s Alfonsom Carvajalom u svom domu u Blanesu, malom turističkom mjestu uz obalu, na pola sata od Barcelone. „Ono što imamo je neka posredna, vrlo rudimentarna sloboda, ali za sada, to je sve što imamo.“


„Istinski je pjesnik onaj koji uvijek sebe napušta. Nikada predugo na istom mjestu, poput gerilaca, poput NLO-a, poput bijelih očiju kažnjenika koji služi doživotnu,“ stoji u manifestu Infrarealista, romantizirane meksičke varijante Dade, čiji su osnivači bili mladi pjesnici Roberto Bolano i Mario Santiago. Iako minoran po broju članova, taj je pokret, upečatljivo opjevan u romanu Divlji detektivi, bio notoran po skandalima koje su ta dvojica nepriznatih pjesnika i detektiva u službi istinske poezije izazivali na prenapuhanim pjesničkim večerima i na snobovskim čajankama literarnih društva. Meksička spisateljica Carmen Boullosa, koja je u vrijeme nastajanja pokreta bila studentica u Ciudad de Méxicu i pjesnička aspirantica, sjeća se da je, pohodeći ceremonijalne pjesničke kružoke na kojima je, unatoč besmislenim ritualima, rado čitala jer tada joj je bilo potrebno priznanje kulturne scene, mentorstvo nekog od službenih namjesnika stihoklepstva i čuvara književnog pečata, prije svakog čitanja izgovarala molitvu: Bože, daj molim te samo da ne dođu Infrarealisti. Bila je u paničnom strahu da će negdje usred čitanja na vrata banuti Bolano i Santiago i prekinuti čitanje prozivajući je blesavom.

Veliki francuski pjesnik Guillaume Apollinaire (čiji je stvarni ili imaginarni brat živio u Meksiku i slao mu zagonetna pisma) još je početkom XX stoljeća napisao: „Oprostite. Oprostite mi što ne poznajem drevnu vještinu stihoklepstva.“ Drevna vještina stihoklepstva, ta lukava strategija, opstoji u talogu koji poput humusa zaključava sve divlje i divne želje svijeta, u mahovini koja je uvijek okrenuta samo jednoj strani, okoštala poput neraskidivih naslaga školjaka na trupovima brodova usidrenih u lukama boćate vode. Čuvari jezičnih carstava i teorijskih sustava uskladištili su poeziju u kategorije i članke poput onih u Zakonu o parničnom postupku ili u biltenima Narodnih novina.
Veliki Bolanov uzor bio je Borges, uz Nicanora Parru, zatim progonjena meksička opatica i izvrsna pjesnikinja Sor Juana Ines de la Cruz, nikaragvanski svećenik – pjesnik Ernesto Cardenal, posebno njegova knjiga Homenaje a los indios americanos, koju je smatrao superiornijom od Nerudinog Canto Generala, pa Cortazar, Cervantes – u adolescentskim danima neko je vrijeme čitao samo E.A. Poea – zatim Alfonso Reyes, Ruben Dario, Lautremont, Breton, Melville, Twain, Philip K. Dick … a kada su ga tražili da izdvoji pet najdražih knjiga koje je pročitao rekao je da bi to onda bila lista od pet tisuća knjiga.
Govorio je da je puno važnije čitati nego pisati: „knjižnica je metafora za ljudska bića, ili, za ono što je dobro u ljudskim bićima, isto kako i koncentracijski logori mogu biti metafora za ono što je u ljudima zlo.“
„Jedina sloboda u koju vjerujem, sloboda je pojedinca, ili sloboda kao zajednica individualnih sloboda,“ rekao je godinu dana prije smrti u razgovoru s Alfonsom Carvajalom u svom domu u Blanesu, malom turističkom mjestu uz obalu, na pola sata od Barcelone. „Ono što imamo je neka posredna, vrlo rudimentarna sloboda, ali za sada, to je sve što imamo.“
Rekao je i da ne vjeruje u egzil, naročito ne kada je riječ egzil postavljena uz bok riječi književnost, i da je, iako je živio u Čileu, Meksiku i Španjolskoj, njegova zemlja rođenja sama poezija, a njegova obitelj domovina.


 Detektivi koji zure u svoje otvorene dlanove / Sudbina im zamrljana njihovom krvlju / I ne možeš se ni prisjetiti / Gdje bila je rana / Lica koja si nekada volio / Žena koja ti je spasila život.


cafe-de-flore1Na pitanje o sve većoj i većoj izolaciji poezije od nakladničkog svijeta, rekao je da ne vjeruje da će poezija nestati. „Čini mi se da svako toliko poezija prolazi kroz metamorfoze, transformacije, hibridizacije. Jasno da više nije moguće prodati toliko pjesničkih zbirki kao što je bio slučaj s Byronovim knjigama. Ali, biti Byron ostaje kao otvorena mogućnost, što je dovoljno. Možda poezija sada opstaje unutar nekih romana. Ili u formama koje se ne doživljavaju kao umjetničke, hibridnim formama, proizvodima nastalim zbog getoiziranja i marginalizacije poezije. Možda, kada umre i posljednji lirik, poezija će uskrsnuti iz pepela.“

„Što više razmišljam o tome, mislim da je pisanje prije svega čin poniznosti, onoj kakvu možemo naći kod sv. Franje Asiškog,“ napisao je u pismu jednom mladom peruanskom piscu koji ga je tražio savjet.
Jose Migule Oviedo zapisao je kako Bolaño svoje čitatelje pretvara u detektive. U posljednjem intervjuu, za Meksički Playboy, na pitanje što bi želio raditi u životu da nije bio pisac, rekao je kako bi onda volio biti detektiv, radije nego pisac.


„Sanjao sam zamrznute detektive / latinoameričke detektive / koji su pokušavali zadržati oči otvorenima / u sredini sna / Sanjao sam strašne zločine / i oprezne ljude / koji bi pazeći da ne stupe u lokve krvi / u isto vrijeme jednim jedinim pogledom / mogli sagledati poprište zločina. Sanjao sam izgubljene detektive / u ispupčenom zrcalu Arnolfinijevih: / naše doba / naši vidici / naši modeli straha. “


U Bolanovoj poeziji naći ćemo mnoge likove koji se pojavljuju u kasnijoj prozi, naročito u Divljim detektivima. Ovdje je i mlada Lupe, oslonjena na rep starog cadilaca u aveniji Guerrero, nesretna jer je prekršila zavjet da će se odreći najstarijeg zanata, i evo je s detektivima u njihovoj sudbonosnoj misiji, sada je progonjena od svodnika. Ali detektivi su neuhvatljivi, stalno na putu, kako bi drugačije, jer i u najdubljem snu žele imati otvorene oči, kako ne bi propustili cestu na kojoj se život i poezija stapaju u jedno. I pjesnički i prozni Bolanovi detektivi iz Romantičnih pasa ili Divljih detektiva vjeruju da poezija jest otpor i da je potrebna hrabrost stoika i zato se nezaustavljivo primiču pustinji Sonore, kuda ih vode zagonetni tragovi njihove muze, nestale davne pjesnikinje Cesareje Tinajero čije se pjesme ne mogu više nigdje naći na policama knjiga, kako bi zaronili duboko u izvor istinske poezije, u umjetnost življenja.
Kako bi zapjevali momci iz The Poguesa, Bolanovog omiljenog banda: „Ako budem odbačen od milosti božje / Tamo gdje me nijedan liječnik ne može vratiti / Ako budem pokopan duboko pod zemlju / Ali me anđeli neće htjeti primiti / Pustite me ići, momci / Gdje se rijeke isušuju u blato.“
Tomica Bajsić, prethodno objavljeno u Jutarnjem listu