Susana Fortes, Čekajući Roberta Capu

Susana Fortes, Čekajući Roberta Capu

U siječnju 2008. u Meksiku su se pojavile tri kutije sa 127 rola negativa i fotografija iz Španjolskog građanskog rata koje su pripadale Robertu Capi, Gerdi Taro i Davidu Seymouru „Chimu.“

Više od tri tisuće neobjavljenih snimaka troje najznačajnijih fotografa Španjolskog građanskog rata. Gotovo su sve novine zabilježile to, bez dvojbe, najvažnije otkriće u povijesti fotografskog novinarstva, za koje je zaslužna filmašica Trisha Ziff koja je preko potomaka jednog meksičkog generala pronašla kutije koje su prešle dug i zagonetan put od prvih linija Španjolskog građanskog rata, kroz Pariz u listopadu 1939., kada je Capa ostavio stvari prijatelju na čuvanje i u zoru Hitlerovog napada na Francusku otputovao za SAD, pa su se negativi pod nepoznatim okolnostima našli u Maroku i poslije u Meksiku.

Mexican Suitcase

Pošiljka od tri iskrzane kartonske kutije – nazvana i Meksički kovčeg – poslana je u Međunarodni centar za fotografiju u New Yorku na proučavanje i restauraciju, zajedno s bilježnicama pronađenim u Francuskoj. U jesen 2008. organizirana je velika izložba fotografija Gerde Taro u New Yorku.
Tajna Meksičkog kovčega, posebno slika Gerde Taro usnule u pidžami Roberta Cape, objavljene tom prigodom u New York Timesu, korijen je i ove, početkom godine u nakladi Fraktura objavljene knjige, na čiju sam pojavu dugo čekao. Ova knjiga višestruko nagrađivane srednjoškolske profesorice iz Valencije, Susane Fortes, romansirana je storija, ekstravagantna i na mjestima izmaštana biografija jedne izvanredne ljubavi dvoje mladih ljudi koji se, u bijegu od nacista, susreću 1934. u Parizu.
“Kada nema svijeta u koji se možeš vratiti, moraš se uzdati u vlastitu sreću. Sposobnost improvizacije i hladnokrvnosti. To je moje oružje. Koristila sam se njima još kao djevojčica. Zato sam i dalje živa. Zovem se Gerta Pohorylle. Rođena sam u Stuttgartu, ali sam židovska građanka s poljskom putovnicom. Upravo sam stigla u Pariz, imam dvadeset i četiri godine i živa sam.”
U barovima Pariza moglo se tada sresti Henryja Cartiera Bressona, Mana Raya, Jamesa Joycea; iz džuboksa čuo bi se glas Josephine Baker kako pjeva J’ai deux amours, a Edith Piaf je u to vrijeme započinjala svoju glazbenu karijeru u barovima Pigallea.
Gerta se u Parizu zaljubljuje u mladog mađarskog fotografa Andrea Friedmanna. Najbolji im je prijatelj David “Chim” Seymour. Progonjeni židovski emigranti i aktivni antifašisti iz Mađarske, Njemačke i Poljske, troje fotografa u metropoli europske kulture traže ispunjenje svojih snova, a predratni je Pariz uzbudljivo mjesto za život i rad.
Da bi Andreove fotografije postigle bolju cijenu, Gerta izmišlja lik američkog fotografa, bogatog, slavnog i talentiranog Roberta Cape. Misteriozni Capa osvaja urednike i čitatelje, a Gerta postaje Gerda Taro. Skori početak Španjolskog građanskog rata stavlja na kušnju njihov talent, ustrajnost i ljubav. Njihove su fotografije iz tog rata postale svjetski poznate, a Capina je Vojnikova smrt, po mišljenju mnogih, najbolja ratna fotografija tog razdoblja.
Gerda TaroKada su stigli u ratnu Španjolsku, u sumrak su, ne govoreći ništa i zadubljeni u svoje misli, Gerda i Capa hodali teritorijem nastanjenim mršavim psima i starijim ženama odjevenima u crno, s licima izbrazdanim od sjeverca, koje su plele rogožare od pruća u sjeni kakve smokve, i ona je počela otkrivati da pravo lice rata nije samo danak u krvi i raskopanim tijelima, koja će ubrzo vidjeti, nego gorka mudrost što obitava u očima tih žena, samoća psa koji luta lijehama, šepajući, slomljene stražnje šape metkom, užas u stolarovoj kutiji koja krije beživotno tijelo djetešca tek nekoliko mjeseci starog, umotanog u tkaninu od vreće, kao kilu riže.
Tu je naučila prvu važnu lekciju iz života reporterke: nijedan krajolik ne može biti tako rastužujući kao ljudska pripovijest. To će biti njezin fotografski pečat. Poezija unutar ljudske sudbine, oćut samoće i tuge koji natkriljuje mehaničku faktografiju ratnih sukoba.
Robert Capa Gerda Taro 1937Gerda Taro je bila žena s fotografskim aparatom u ratu na koji se retrospektivno gleda kao na prvi moderni “medijski” rat zbog uzleta ratne fotografije i ratnog novinarstva, časopisa i filmova. Otkriće “Meksičkog kovčega,” zato je najvažnije u prvom redu zbog Gerde Taro, čija nam se fotografska vještina otkriva u svojoj punini kao čudesni dokument jednog rata. Zato što su njih dvoje radili zajedno, često je fotografije potpisivala Capinim imenom; nekada su se potpisivali zajednički, a većina je njenog djela do nedavno bilo izgubljeno. Uvijek u sjeni Roberta Cape, za čiju slavu je i ona umnogome zaslužna, ova hrabra djevojka, koja je u Leipzigu bila uhapšena zbog „širenja anti-nacističke propagande,“ vidjela je fotografiju kao nastavak svoje borbe za dostojanstvo čovjeka u vremenu kaosa i pogibelji, ne štedeći sebe, tako da je u dvadeset i sedmoj godini poginula od tenka na ratištu kod Teruela u Španjolskoj.
Roman Čekajući Roberta Capu dobitnik je nagrade Fernando Lara i preveden je na 15 jezika. Susana Fortes, autorica u nas proslavljenog hita Quattrocento, ovim je uzbudljivim biografskim prikazom slavnoga fotografskog para nesumnjivo dokazala svoje majstorstvo u rekonstrukciji života stvarnih osoba i povijesnih zbivanja.
Tomica Bajsić, prethodno objavljeno u časopisu Playboy