Raymond Carver, Svi mi, sabrane pjesme

Raymond Carver, Svi mi, sabrane pjesme

Raymond Carver Raymond Carver počeo je svoju karijeru kao pjesnik te nastavio pisati poeziju sve do smrti. Na koricama čitamo kako je s ovom knjigom, u kojoj je sabrano više od 300 pjesama napokon postala vidljiva puna veličina njegova pjesničkog postignuća.


What we talk aboutO čemu govorimo kada govorimo o ljubavi, naslov je kratke priče pjesnika i proznog pisca Raymonda Carvera (1938 – 1988) iz koje se razgranao otkačeni scenarij Oscarom nagrađenog filma Birdman meksičkog režisera Alejandra Gonzáleza Iñárritua. Izvrsni film razbudio je interes za Carvera i među mlađim generacijama, a ovdje ga pamtimo kao ključnu figuru američke renesanse kratke priče sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Po njegovim pričama Robert Altman snimio je hvaljeni film Shortcuts, i premda je za života najveća priznanja dobio kao pisac kratkih priča Raymond Carver počeo je svoju karijeru kao pjesnik te nastavio pisati poeziju sve do smrti 1988. Na koricama čitamo kako je s ovom knjigom, u kojoj je sabrano više od 300 pjesama napokon postala vidljiva puna veličina njegova pjesničkog postignuća, a Carverov pjesnički utjecaj gotovo je nadmašio ono što je postigao kao prozaik. „Njegovo oko je tako bistro, slama vam srce!“ piše The Washington Post Book World, a Salman Rushdie kaže kako je Carver, rođen u siromašnoj obitelji u Oregonu, jedan od najoriginalnijih, najautentičnijih američkih glasova.


Kako piše Carver na samom otvaraju ove velike knjige: Za sve nas, sve nas, sve nas / koji pokušavamo spasiti / naše besmrtne duše, / nekim putovima / naizgled zaobilaznijim / i tajnovitijim od drugih….


Carver svi mi

Knjiga Svi mi, sabrane pjesme Raymonda Carvera, Profil, 2006., u nadahnutom prijevodu jednog od naših najvažnijih pjesnika – prevoditelja Damira Šodana, koja sadrži sve četiri objavljene zbirke Vatre (1983.), Gdje se voda spaja s drugom vodom (1985.), Ultramarin (1986.) i Nova staza do vodopada (1989.) poezija je svakodnevnog života. Osamdesetih jedan je konceptualni umjetnik kod nas lijepio plakate: „Čitajte Majakovskog,! Čitajte Cvetajevu! Čitajte Rimbauda!…“ Ja kažem čitajte svu dobru poeziju! Nemojte nikako zaobići Carverove pjesme, primjerice ovu, nazvanu Bahia, Brazil: Vjetar se primirio. / Ali kiša je padala na kable. I ne samo danas / nego i jučer, i prekjučer, sve tamo / od Stvaranja svijeta. Zgrade drevne ropske četvrti rastaču se, / ali tko mari, osim duhova uznika, starih i mladih. / jer voda je takav melem njihovim išibanim / leđima da od miline samo što ne proplaču. / Ovo je mjesto bez sutona. / Dan se začas / pretoči u noć i nebo ospe zvijezdama. / Mogli bismo obnoć uzalud / tražiti Velikog medvjeda. / Južni križ ovdje je naš znak. / Ali muka mi je od vlastitog glasa! / Tjeskoban sanjam o rumu toliko jakom / da mi raskoli lubanju. / Na stubištu je nečije tijelo. / Preskačem ga. / Svjetla u kuli su se pogasila. / Iz kose je izmilio pauk. / Kakav život. / Kažem ti, sve jedna / zapanjujuća stvar do druge…

Late fragment by Raymond Carver

Čudne stvari događaju se svaki dan. Nisu pjesnici – kako to neumorno deklamiraju predstavnici raznih ministarstava prilikom otvaranja državnih događanja – čudo u svijetu, nego je svijet sam po sebi čudo, i prelijep i zagonetan, pun ljubavi ali i zastrašujuće patnje. Pisati pjesmu treba slično kao kada se penjemo na drvo trešnje ili na stijenu, uz dva čvrsta oslonca, po mogućnosti i dijametralno suprotna, da previše ne odluta nego se zadrži unutar svog trenutka. Spajanjem raznovrsnih, samo naizgled nepovezanih točki, moguće je otkrhnuti jedan fragment glatke ploče vremena i stvoriti mali džep sklada unutar kaosa vremena. BirdmanKako piše Carver na samom otvaraju ove velike knjige: Za sve nas, sve nas, sve nas / koji pokušavamo spasiti / naše besmrtne duše, / nekim putovima / naizgled zaobilaznijim / i tajnovitijim od drugih….
I danas, sigurno, treba ustrajati na vraćanju poezije u svakodnevni život. Ovih dana svjedoci smo kako 147 ubijenih kenijskih studenata blijede kao crtica iz dalekog svijeta a milijuni koji marširaju zbog ugroze etabliranog im poretka u svom europskom dvorištu oglušuju se na tisuću izbjeglica koji su se u potrazi za boljim sutra u zadnje tri godine utopili u vodama Mediterana kao brodolomci na grebenu nehumane politike Europske unije prema izbjeglicama. Dok je Platon kao subverzivne elemente iz republike istjerivao sve pjesnike osim onih koji veličaju bogove i nacionalne heroje, Picasso je govorio kako umjetnost i slobodu, poput Prometejeve vatre, treba ukrasti i koristiti protiv etabliranog poretka jer umjetnost je nešto subverzivno. Dok se negdje, primjerice u Kini, još uvijek okrutno progoni jedne, a politički zlorabi druge pjesnike, u podrumima knjižara oko nas knjige poezije prodaju se kao stari papir ili idu u reciklažu, u ruke strojeva, kao nepotrebna ekstravagancija ljudske mašte u vrijeme galopirajuće propagande koja ne trpi dijalog nego prikuplja istovjetne odjeke.
Birdman Emma StoneA poezija je intimni dijalog pjesnika s čitateljem ili slušateljem bez kojega i ne postoji, kao u ovoj pjesmi Czeslawa Milosza, koja otvara Carverovu zadnju zbirku poezije Nova staza do vodopada, objavljenu poslije njegove smrti:
Dan tako radostan. / Magla se rano podigla, radio sam u vrtu. / Kolibri su kružili nad cvjetovima kozje krvi. / Ništa pod kapom nebeskom nisam želio posjedovati. / Nisam znao nikoga tko bi bio dostojan moje zavisti. / Sve pretrpljeno zlo sam zaboravio. / Pomisao da sam onaj isti čovjek od nekoć nije mi pričinjala nelagodu. / U tijelu nisam osjećao boli. / Uspravljajući se, ugledao sam modru pučinu i jedra.

264879317-02112015-untitled-1-bombNovo: César Aira, Književna konferencija, prevela Nikolina Židek, Fraktura, ožujak 2015. Junak romana “Književna konferencija” jest César, književnik, prevoditelj, ludi znanstvenik i specijalist za kloniranje – sve to u istoj osobi. Kad u venezuelskom gradiću riješi stoljećima staru zagonetku i pronađe piratsko blago, oslobođen egzistencijalnih briga što su dotad pratile njegovu književnu i prevoditeljsku personu, César se može posvetiti karijeri ludoga znanstvenika. César Aira (Argentina, 1949.) možda je i najplodniji argentinski pisac i jedan od najcjenjenijih južnoameričkih autora današnjice.

Prethodno objavljeno u časopisu Playboy