Arthur Rimbaud

Enrique Vila-Matas, Bartleby i družba

Enrique Vila MatasEnrique Vila-Matas rođen je u Barceloni 1948. Od prvog pojavljivanja u javnosti, 1973., postao je jedan od najobjavljivanijih autora u Španjolskoj, tj. Kataloniji. Dobitnik je prestižne nagrade Grada Barcelone – Prize Ciudad de Barcelona, Prix Medicis Etranger 2003., i International Prize Enni Flaiano 2006. godine, te nagrade Premio Rómulo Gallegos, one iste koja je njegovom prijatelju Robertu Bolañou donijela svjetsku slavu, a za djelo Bartleby i družba dobio je prestižnu nagradu za najbolju stranu knjigu Prix du Meilleur Livre Etranger.

herman-melville-bartleby-scrivenerBartleby, pisar, glasovita je pripovijest američkog pisca Hermana Melvillea (1819 – 1891), o činovniku koji nakon prvobitnog oduševljenja počinje otkazivati sve zadatke osim pukog kopiranja dokumenata, a u Vila-Matasovoj knjizi Bartleby je metafora za sve koji su se iz raznih razloga odmetnuli od književnog svijeta ili sasvim od društva izričući prešutno ili gromoglasno NE osobnoj inicijativi. Tako na prijelomu milenija, pripovjedač ove knjige, grbavi uredski djelatnik, Španjolac, simulirajući depresiju, uzima prolongirano bolovanje kako bi napisao knjigu o svima koji su jednog dana odlučili odreći se pera i kista kako bi njihova tišina govorila umjesto njih.
Sindrom Bartlebyja tako u ovoj izvanrednoj i zabavnoj knjizi u izdanju Edicije Božičević, 2008.rezultira intrigantnim crticama (86 poglavlja) iz života velikog broja znamenitih pisaca i umjetnika. Samo u devetnaestom poglavlju spominju se i Franz Kafka, Rosa Montero, Bernardo Atxaga, Leopolda Maria Panero, Albert Camus, Elias Canetti, Claudio Magris i Anthony Burgess.
Georges SImenonA među piscima antibartlebyjima ističe se svojom osebujnom energijom Georges Simenon, najplodniji francuski autor svih vremena i pisac izvanrednih krimića o inspektoru Maigretu objavljivanih godinama i kod nas. Od 1919. do 1980. objavio je 190 djela od kojih je svako pisano pod različitim pseudonimom, 193 djela koje potpisuje vlastitim imenom, 25 autobiografija i mnoštvo priča. Godine 1929. postigao je rekord: napisao je čak 41 djelo. „Luđački sam radio,“ objašnjava Simenon, „brzinom vjetra. U jednom danu napisao bih osam priča.“


Rimbaud by Pratt„Naviknuo sam,“ pisao je tako Rimbaud, „na sasvim obične halucinacije, jasno sam vidio obrise neke džamije opasane zidinama, grupu anđela-dobošara, nebeske kočije, salon na dnu jezera.“


Za razliku od Simenona jedan je osebujni francuski pjesnik nakon samo dvije napisane zbirke, gonjen halucinacijama, okačio kopačke o klin. Arthur Rimbaud je, prebrzo sazrijevši, do svoje devetnaeste godine napisao sva svoja djela i potom zapao u književnu šutnju sve do svoje smrti, otužno tavoreći pod varljivim nebom Abisinije i lutajući afričkim pustopoljinama kao trgovac kavom, oružjem, robljem ili kao običan kolonijalni najamnik brojeći dane u izgubljenom skladištu ljudskih sudbina. „U nekom divnom obitavalištu okruženom cijelim Orijentom dovršio sam svoje golemo djelo i doživio svoje slavno povlačenje. Izmiješao sam svoju krv. Ispunio sam svoju dužnost. Ne treba čak više ni misliti na to. Ja sam odista s onu stranu groba, i nikakvih narudžbi.“ (Iluminacije, Životi, III)
„Naviknuo sam,“ pisao je tako Rimbaud, „na sasvim obične halucinacije, jasno sam vidio obrise neke džamije opasane zidinama, grupu anđela-dobošara, nebeske kočije, salon na dnu jezera.“
Rimbaud„Naviknuo sam na obične halucinacije, “ mogao je isto tako, umjesto genijalnog pjesnika, reći Sokrat, jedan od mislećih stupova naše civilizacije, koji nikada nije napisao ni retka. Platon svjedoči da je Sokrat često djelovao kao da je odsutan, skamenjen i obuzet nekom višom silom. U knjizi saznajemo kako je bez obzira da li se radilo o ljetu ili o zimi uvijek nosio isti ogrtač, hodao neobuven i po kiši i po suncu koje je žarilo i palilo grčku zemlju, uvijek sam, bez igdje ikoga. „Opazih,“ kaže jednom prilikom Sokrat, „božanski znak koji mi je toliko blizak, a čija me nazočnost uvijek paralizira kad god trebam nešto učiniti… Bog koji mnome vlada, ne dopušta mi da ti o tome bilo što reknem prije negoli dobijem njegovo dopuštenje da tako učinim.“


tolstoyroad„U hladnoj i mračnoj noći koja je prethodila novom danu, 28. listopada 1910., Tolstoj, koji je tad imao osamdeset i dvije godine i bio pisac svjetskog glasa, bez mnogo buke napustio je svoje ognjište koje je stoljećima pripadalo njegovim precima u Jasnoj Poljani, i poduhvatio se svog posljednjeg putovanja. Zauvijek se odrekao književnosti, a tim neobičnim i čudnim bijegom navijestio je modernoj svijesti da je književnost negacija sebe same.“


Sokrat nikada nije ništa zapisao niti sačinio inventar vlastitih halucinacija, to je pošlo jedino Rimbaudu za rukom, koji je, nakon što je napisao dvije knjige zastao i umorio se, možda zato, jer je slutio da bi mu život, ako se posveti motrenju i bilježenju svojih neumornih vizija, postao neizdrživ.oscar wildeVječna i odavno znana inspiracija Oscara Wildea bila je ne raditi apsolutno ništa. „Za Platona i Aristotela,“ piše on, „nerad je oduvijek bio najuzvišeniji oblik energije.“ Otvarao je prostor kontemplaciji. U Parizu se, tijekom posljednjih godina njegovog života, zahvaljujući osjećaju moralnog uništenja, mogla konačno ostvariti ta odavno znana Wildeova težnja da ništa ne radi. Njegova je nakana bila da zauvijek odustane od pisanja kako bi okusio druge užitke. Želio je upoznati sreću mudraca: sreću da se ništa ne čini. Posvetio se skitnji i apsintu, dakle, klatarenju, piću i kontemplaciji.Sébastien-Roch Nicolas Chamfort, na primjer, prestao je pisati jer se uplašio da će umrijeti a da nije ni živio.
Leo TolstoyA veliki Tolstoj? „U hladnoj i mračnoj noći koja je prethodila novom danu, 28. listopada 1910., Tolstoj, koji je tad imao osamdeset i dvije godine i bio pisac svjetskog glasa, bez buke napustio je svoje ognjište koje je stoljećima pripadalo njegovim precima u Jasnoj Poljani, i poduhvatio se svog posljednjeg putovanja. Zauvijek se odrekao književnosti, a tim neobičnim bijegom navijestio je književnost kao negaciju sebe same.“
Deset dana kasnije Tolstoj umire na željezničkoj stanici u dalekom Astapovu. Vlak se naglo zaustavio na putu prema jugu, bijeg je prekinula ciča zima, negrijani vagoni trećeg razreda bez zraka i puni dima što je pridonijelo fatalnoj upali pluća.
Samuel Beckett, godinama nakon Tolstoja, rekao je: „Ako naše riječi nemaju drugog izlaza doli predaje i klonuća, tada je jasno k’o dan da se nema više što za reći.“