Ni prašina na pločnicima

Ni prašina na pločnicima

Manaus-Rio-de-Janeiro-160---CopyZauvijek, kao kada iz ćelije čuješ tamničara kako zaključava bravu i daleko niz hodnik baca ključ koji odzvanja muklim odjecima još dugo i sve dublje i sve dalje.
Zalijegaš na krevet udarcem sidra o nespokojno dno pitajući se koliko te takvih noći još čeka. Sto, tristo, devetsto… tisuću, više tisuća? Ne usuđuješ se ni reći, ni pomisliti: ovo je zauvijek.

·

Zauvijek: kao kada uđeš u napuštenu crkvu i gore u svodu tražiš lukne i procijepe, otvorene rupe pod nepoznatim nebom, divlje usjekline kroz koje je odlepršala nada. Crne rupe zbog kojih je ova crkva ostavljena od duša. I onda rukom obrišeš prašinu, sjedneš na klupu, i misliš da li će se duše vratiti, ili su otišle zauvijek.
Duše koje plamte u ognju svog nemira, kuda su otišle?
Duše onih dislociranih, otetih od nekoga bližnjeg, duše napuštene od majki i očeva, duše izgubljenih… duše onih vječno zaljubljenih, duše ljubavnika koji se izgube po putu, ali još uvijek osjećaju kako kuca puls onog drugog. Koliko je duša onih koji ne znaju kada san prestaje. Onih koji, kada sve stvari propadaju, vjeruju da ljubav opstaje vječna.
Primijetiš da nema zvuka u pustoj crkvi. To je prirodno, čini ti se. Ako u tišini crkve koja vuče korijene iz katakombi, iz otvorenih grobova svetaca, dođe do iznenadnog zvuka, napukli bi i kipovi evanđelista i lijepo oslikana stakla na prozorima, kojih je i tako ostalo malo. Sustiže te tišina i osjećaš omrzlinu kako ti prilazi s leđa poput divljih konja ledenog daha.
Da li je to strah, ili iščekivanje?

·

Što je zauvijek?
Na ulicama se događa sve što ima neko društveno značenje, sve što zovemo poviješću: žamor, buka, isprekidani glasovi, zastrašujući urlici, ali i pjesma koja nam kaže da se ne damo olako sveobuhvatnoj tami. Na ulici nas čeka i poezija ljepote življenja. Riječi ljubavi. Postoje ulice… postoje ulice koje se ne mogu naći na Google mapama, ali to ne znači da ih nema. Nosimo ih u sebi i vjerujemo u njih. Postoje ulice koje ne vode nikuda, ali i one ulice koje se otvaraju u nove svjetove, kao via Dolorosa u Jeruzalemu od Pilatove kuće do Isusova groba. Gdje je ulica koja se otvara u ono što vjerujemo da je zauvijek?

·

Stigao sam avionom iz Manausa u Sao Paulo i nisam želio četiri sata do leta za Munchen i Zagreb potrošiti na aerodromu pa sam se spustio u grad autobusom i nastavio metroom do stanice Se. Hodajući ulicama Sao Paula mislio sam o tome kako će, koliko god se ja trudio, većina ovih ljudi koje vidim oko sebe uskoro iščeznuti iz mog sjećanja:
momak što mi je u uličnom bistrou za pet reala natočio pola litre soka od naranče i manga bez kapi vode; četiri Indiosa u punoj ratničkoj opravi koji s raznovrsnim instrumentima u složenom ritmu prizivaju duhove predaka iz kišnih šuma i koji izgledaju kao jedan dok ne skinu slojeve šminke s lica i onda vidiš da se radi o bračnom paru i dvoje djece, djevojčici i dječaku; milozvučna djelatnica velike knjižare na trgu ispod katedrale Se u Sao Paulu kod koje sam kupio lijepo ilustriranu knjigu Nova Antologia poetica Viniciusa de Moraesa i novo izdanje poezije Cecilie Meireles; ili maleni i žustri starac u skučenom antikvarijatu koja mi je za sitne novce prodao izvrstan, iako pohaban, portugalsko-portugalski rječnik u izdanju Nove Frontiere, osamdesetih godina korišten od izvjesne Michelle Cavalcanti, čiji se potpis, zajedno s telefonskim brojem koji je vjerojatno odavno izašao iz funkcije – 81239626 – nalazio u zaglavlju knjige.

Čim se avion digne s tla, lica će im se zagubiti negdje u podsvijesti; neće sasvim nestati, ali glasovi će im ostati nadglasani turbinama mlaznih motora.
Zrnca prašine obasjana od sunca podsjećaju me da se zračni prostori koje dijelimo, i koji nas udaljuju jedne od drugih, samo naizgled čine potpuno praznima.

·

Hodajući tako avenijom Paulistanom unutar mnoštva nepoznatih ljudi mislio sam o tome koliko se ulice sjećaju svojih hodača?
Manje nego prašine na pločnicima.

Na ulici, koja je poput rijeke u neprestanoj mijeni, nema ničega što je zauvijek. Zauvijek je negdje duboko u nama. Na dnu onog bezdana do kojeg doseže odsjaj božje zrake, koja nam daje priliku da osjet proživljen prije dvadeset, trideset ili više godina, negdje daleko, zaživi u bistrini sadašnjeg trenutka, kao bljesak koji dopire do nas od neke zvijezde zgasle u dalekoj prošlosti.
Zvijezde koja, čim nas njena svjetlost još uvijek grije, nikada nije prestala postojati.
Ljubav je, vjerujem, zauvijek.