Pascal Mercier, Noćni vlak za Lisabon

​Dizajn i knjige, poezija, crteži i putopisi

Pascal Mercier, Noćni vlak za Lisabon

30/08/2013 Ogledi / Book Reviews 0

Ovu intrigantnu knjigu – kompoziciju koja nas vodi na “epsko putovanje ne samo Europom nego i našim mislima i osjećajima,” o kojoj na Bookforumu piše kako se radi o “romanu divnom i snovitom kao Wong Ka-waijevi filmovi i koji podsjeća na Meditacije rimskog cara i filozofa Marka Aurelija i na Knjigu nemira Fernanda Pessoe i njihove nezaboravne trenutke kristalno čistih, lirskih uvoda,” započeo sam čitati na simboličnom mjestu, u gostionici Sindikata strojovođa Hrvatskih željeznica “Reflektor” na plaži Slanica na Murteru.


 

Pascal MercierAutor ovog filozofskog trilera iz 2004., koji je preveden na 32 jezika i prodan u više od 3 milijuna primjeraka, Pascal Mercier, rođen je u Bernu 1944, a živi u Berlinu. Nakon Perlmanove šutnje (1995.) i Ugađača glasovira (1998.) Noćni vlak za Lisabon njegov je treći, ujedno i najpopularniji roman. Posljednje objavljeno Mercierovo djelo je novela Lea (2007.), a pod svojim pravim imenom Peter Bieri 2001. objavio je knjigu Zanat slobode.
388588Pisac i prevodilac Boris Perić, koji je ovaj zakučasti roman vješto preveo s njemačkog, zapisao je: “Početak je, reklo bi se, neobičan u svojoj običnosti: Raimund Gregorius, pouzdan i genijalan, ali u svojoj ubitačnoj pouzdanosti i genijalno dosadan profesor klasičnih jezika na elitnoj bernskoj gimnaziji, kojem je tijekom karijere ipak pošlo za rukom da nakratko šarmira i oženi bar jednu svoju učenicu, jednog kišnog švicarskog jutra na svom prostorno i vremenski pouzdano uvijek istom putu od kuće do radnog mjesta susreće tajnovitu strankinju u nevolji, koja će mu jednom jedinom riječju iz temelja uzdrmati uhodan život.
Nabijena nekom čudnom, gotovo erotskom pustolovnošću, inače sasvim obična riječ portuguęs tjera ga u knjižaru po audiovizualni tečaj portugalskog jezika, a kad mu prodavač tamo tutne u ruke još i samizdat fascinantnog, premda i totalno nepoznatog portugalskog autora Amadeua de Prada, jedna nogavica već mu se dobrano smočila u heraklitovskoj rijeci promjene, koje će, naravno, postati svjestan tek mnogo kasnije.”

5e36d681c216250944f691e4605bc53bNakon što je na mostu u kiši pohitao za bezimenom Portugalkom koja je, činilo se, bila spremna skočiti u rijeku za pismom koje je maloprije zgužvala i bacila preko ograde, i nakon što je flomasterom na njegovom čelu ispisala broj telefona koji ona ne smije zaboraviti, i koja ga je pratila u učionicu gdje predaje i onda isto tako misteriozno nestala ostavljajući za sobom lokvicu vode kao jedini trag, on napušta svoj posao i odlazi u Lisabon, vođen ekstravagantnim Portugalčevim bilješkama koje ga pozivaju da se prisjeti što zapravo želi, inzistirajući na svijesti o ograničenom vremenu na isteku kao izvoru snage da se suprotstavimo vlastitim navikama i očekivanjima, a prije svega očekivanjima i prijetnjama drugih. OLYMPUS DIGITAL CAMERAKao nešto, dakle, što otvara budućnost umjesto da je zatvara.
“Memento mori,” piše de Prado: “tamne samostanske zidine, spušten pogled, snijegom prekriveno groblje. Mora li to biti?”
U želji da sazna što više o životu već dobrano pokojnog Amadea de Prada švicarski profesor Gregorius, odmilja i iz poruge od učenika znan i kao Mundus i kao Papirus, susrest će svećenika, de Pradovog omiljenog profesora iz gimnazije, Amadeuove sestre, prijatelje i njegove ljubavi, i onu platonsku i onu oživotvorenu u strasti, a tako i niz upečatljivih žitelja tog mističnog grada na rijeci Tejo, s kojima će se preplesti njegov vlastiti životni put.
LisabonTko je bio Amadeu de Prado, Gregorius otkriva korak po korak s detektivskom upornošću. Genijalni učenik koji je čitao knjige tako da bi u sebe unio ne samo slova nego i tintu kojom su slova sačinjena … požrtvovni liječnik koji ni pod koju cijenu neće prekršiti Hipokratovu zakletvu … pjesnik prije svega, domoljub pun saudadea – čežnje za rodnim Lisabonom i beskompromisni borac protiv okrutne Salazarove diktature u Portugalu … ili još mnogo toga?
Što je poetska sloboda? Pjesnički način izražavanja? Poetičko mišljenje? Tih se izraza ljudi često hvataju kada se javno žele nekome narugati, obezvrijediti nečije mišljenje, svjedočanstvo ili vjerovanje. De Prado je vjerovao da je poetičko mišljenje i kreativna imaginacija ono što nas treba prije svega održati na površini, kako pred sobom tako i pred drugima: “Mišljenje je druga najljepša stvar, prva je poezija. Kada bi postojalo poetičko mišljenje i misleća poezija – to bi bio raj.”
295838_10151554911441575_1945112820_nPoznato je kako intelektualci često žele jednostavne stvari prikazati zamršenima, dok je umjetnik taj koji će nešto komplicirano učiniti jednostavnim. Pamćenje suhoparnih faktografskih podataka uvijek nas izdaje prije ili kasnije, ali mnogi će rafinirani utisci – slika, glazbena kompozicija, glas, mirisi i atmosfera prostora – zauvijek ostati utisnuti u našoj duši. U knjizi Noćni vlak za Lisabon radi se, dakle, o potresnoj meditaciji o presudnim trenucima našeg života, elektrizirajućim trenucima koji nas mijenjaju ili potvrđuju, o mogućnostima skretanja s tračnica zacrtanog nam puta i potrazi za sobom kroz odnose s drugima. Čitajući tu knjigu putujemo u potrazi za svjetlom kroz labirinte ljubavi, prijateljstva, odanosti, sjećanja i književnosti.
Nikaragvanska pjesnikinja Claribel Alegria, u svojoj pjesmi Troškovnik, piše: “U šezdeset i osam godina koje sam živjela samo je nekoliko elektrizirajućih trenutaka: sreća u mojim nogama dok sam preskakivala lokvice kiše / šest sati provedenih na Machu Pichuu / deset minuta neophodnih za izgubiti djevičanstvo / zujanje telefona dok sam čekala smrt moje majke / promukli glas koji je objavio ubojstvo nadbiskupa Romera / petnaest minuta u Delftu / prvi plač moje kćeri / i ne znam koliko godina snova o slobodi mog naroda / izvjesne besmrtne smrti / oči onog izgladnjelog djeteta / tvoje oči koje su me preplavile ljubavlju / jedno nezaboravno poslijepodne / i u ovaj memljivi sat moj nagon da te ukalupim / u stih / u povik / u mrlju pjene.”

Tomica Bajsić, prethodno objavljeno u časopisu Playboy