Cvjetovi iz vulkana, iz knjige Južna pošta, putovanje poezijom Latinske Amerike

Cvjetovi iz vulkana, iz knjige Južna pošta, putovanje poezijom Latinske Amerike

 

Cvjetovi iz vulkana, putovanje poezijom Latinske Amerike, crtež Tomica Bajsić

Cvjetovi iz vulkana, iz knjige Južna pošta, putovanje poezijom Latinske Amerike, Eunice Odio, Costa Rica, crtež Tomica Bajsić

 

Eunice Odio: Satchmo, svirač na liri

Sjećaš li se, Louis Armstrong,
dana kada smo putovali koridorom zvuka
koji smo voljeli do smrti?
Sjećaš li se onomatopeje koju nismo mogli složiti
a koja bi nam dala prijestolje u jednom mahu?
Čini mi se nestvarnim, Louis, moja ljubavi,
da smo toliko stvari dijelili,
toliko grančica
a toliko smo se pjenili.
Čini se nevjerojatnim, Louis,
da se plave forme koje su nas pratile
sada rastvaraju među nama;
i ti, strijelo, ruko živućeg anđela,
otputio si se tamo gdje te nitko ne može prepoznati
osim po tvom veselju, po tvom
glasu breskvina drveta,
tvom načinu uzdizanja sebe u svjetlu
i širenja u zraku.
Ne vjerujem da je mnoštvo bistrine
koja nas je jednom pratila
nestala s ovog svijeta.
Radije vjerujem da je skrivena u vremenu
i nikada neće biti potrošena.

Ti, neprekidna vatro,
temelju oblaka,
rubu jednog leptira,
danas hodaš nasukan u brašnu
i među ostalom nekvarljivom materijom koja te čuva
kakva čuva sve pravedne,
sve one lijepe
čija ljepota dolazi izdaleka i nikada ne odlazi,
i biva osvijetljena svakog dana,
poput planinskih visova.

Satchmo, voljen poput same glazbe,
voljen poput jednog arpeggia,
harfa Davidova i njena težina u bronci
dodiruje tvoju dušu
i čembalo tvoje beskrajne kose.

Richard Wagner stoji, čeka te na tetraloškom krovu,
pun cvijeća koje u pokretu neprekidno raste,
Richard Wagner osobno
vidi te kako stižeš u domeni kristala,
vanbračan, naoružan bas trubom
svirajući sina vjetra,
iznova rođen mokar i savršen.

A ja, zvučna sjena budućnosti,
ja sam isto tamo,
prosanjana od dva prozirna tijela
koji se ljube i sjedinjuju orošeni
na velikom tetraloškom krovu
tamo gdje sve je čisto poput Boga
i ljubavi
i drveća.

Subota, 10. 7. 1971., dan poslije njegove smrti, Meksiko.

Da je patrijarhalni model bio na snazi u svakoj zemlji Latinske Amerike, bez obzira na to kakva je politička garnitura na vlasti, vidi se dobro na primjeru Eunice Odio. Kad je u Meksiku 1963. godine Eunice Odio objavila seriju članaka protiv Fidela Castra, lokalne su partijske noćobdije učinile sve da joj onemoguće dalji rad u novinama, što ju je dovelo na prosjački štap. Žena koja je na čitanju poezije u glavnom meksičkom gradu mogla skupiti više tisuća ljudi ostala je zaboravljena u posvemašnjoj bijedi i samoći, a kad je 1974. umrla u Ciudad de Mexicu, tijelo joj je nađeno tek tjedan dana poslije. Uzroci su ostali nepoznati, a na sprovod je došlo samo nekoliko prijatelja, među kojima je bio i Octavio Paz koji se pobrinuo i za književnu ostavštinu.

Za života Eunice Odio i Yolanda Oreamuno nisu bile priznate u svojoj zemlji. Samo ih se uzgred spominjalo kao smetnju ustaljenim principima, jer su njihove teme bile mačizam, hipokrizija, surovosti kolonijalizma i tutti-frutti kompanija, društvena nepravda te sloboda potlačenih. Žene koje se miješaju u „muške stvari“ u Kostariki nisu bile dobrodošle, nego su odlazile u samonametnute egzile. Njihove skulpture sada se pak nalaze jedna uz drugu u Paseo de los artistas del Teatro Nacional, kao jedinih žena u muzeju nacionalne povijesti Kostarike. E. Odio proglašena je majkom moderne poezije Centralne Amerike, a Y. Oreamuno najznačajnijom književnicom Kostarike.

Tomica Bajsić, iz “Južna pošta, putovanje poezijom Latinske Amerike.”