Cvjetovi iz vulkana, putovanje poezijom Latinske Amerike, crtež Tomica Bajsić
Cvjetovi iz vulkana, iz knjige Južna pošta, putovanje poezijom Latinske Amerike, Eunice Odio, Costa Rica, crtež Tomica Bajsić

 

Eunice Odio: Satchmo, svirač na liri

Sjećaš li se, Louis Armstrong,
dana kada smo putovali koridorom zvuka
koji smo voljeli do smrti?
Sjećaš li se onomatopeje koju nismo mogli složiti
a koja bi nam dala prijestolje u jednom mahu?
Čini mi se nestvarnim, Louis, moja ljubavi,
da smo toliko stvari dijelili,
toliko grančica
a toliko smo se pjenili.
Čini se nevjerojatnim, Louis,
da se plave forme koje su nas pratile
sada rastvaraju među nama;
i ti, strijelo, ruko živućeg anđela,
otputio si se tamo gdje te nitko ne može prepoznati
osim po tvom veselju, po tvom
glasu breskvina drveta,
tvom načinu uzdizanja sebe u svjetlu
i širenja u zraku.
Ne vjerujem da je mnoštvo bistrine
koja nas je jednom pratila
nestala s ovog svijeta.
Radije vjerujem da je skrivena u vremenu
i nikada neće biti potrošena.

Ti, neprekidna vatro,
temelju oblaka,
rubu jednog leptira,
danas hodaš nasukan u brašnu
i među ostalom nekvarljivom materijom koja te čuva
kakva čuva sve pravedne,
sve one lijepe
čija ljepota dolazi izdaleka i nikada ne odlazi,
i biva osvijetljena svakog dana,
poput planinskih visova.

Satchmo, voljen poput same glazbe,
voljen poput jednog arpeggia,
harfa Davidova i njena težina u bronci
dodiruje tvoju dušu
i čembalo tvoje beskrajne kose.

Richard Wagner stoji, čeka te na tetraloškom krovu,
pun cvijeća koje u pokretu neprekidno raste,
Richard Wagner osobno
vidi te kako stižeš u domeni kristala,
vanbračan, naoružan bas trubom
svirajući sina vjetra,
iznova rođen mokar i savršen.

A ja, zvučna sjena budućnosti,
ja sam isto tamo,
prosanjana od dva prozirna tijela
koji se ljube i sjedinjuju orošeni
na velikom tetraloškom krovu
tamo gdje sve je čisto poput Boga
i ljubavi
i drveća.

Subota, 10. 7. 1971., dan poslije njegove smrti, Meksiko.

Da je patrijarhalni model bio na snazi u svakoj zemlji Latinske Amerike, bez obzira na to kakva je politička garnitura na vlasti, vidi se dobro na primjeru Eunice Odio. Kad je u Meksiku 1963. godine Eunice Odio objavila seriju članaka protiv Fidela Castra, lokalne su partijske noćobdije učinile sve da joj onemoguće dalji rad u novinama, što ju je dovelo na prosjački štap. Žena koja je na čitanju poezije u glavnom meksičkom gradu mogla skupiti više tisuća ljudi ostala je zaboravljena u posvemašnjoj bijedi i samoći, a kad je 1974. umrla u Ciudad de Mexicu, tijelo joj je nađeno tek tjedan dana poslije. Uzroci su ostali nepoznati, a na sprovod je došlo samo nekoliko prijatelja, među kojima je bio i Octavio Paz koji se pobrinuo i za književnu ostavštinu.

Za života Eunice Odio i Yolanda Oreamuno nisu bile priznate u svojoj zemlji. Samo ih se uzgred spominjalo kao smetnju ustaljenim principima, jer su njihove teme bile mačizam, hipokrizija, surovosti kolonijalizma i tutti-frutti kompanija, društvena nepravda te sloboda potlačenih. Žene koje se miješaju u „muške stvari“ u Kostariki nisu bile dobrodošle, nego su odlazile u samonametnute egzile. Njihove skulpture sada se pak nalaze jedna uz drugu u Paseo de los artistas del Teatro Nacional, kao jedinih žena u muzeju nacionalne povijesti Kostarike. E. Odio proglašena je majkom moderne poezije Centralne Amerike, a Y. Oreamuno najznačajnijom književnicom Kostarike.

Tomica Bajsić, iz “Južna pošta, putovanje poezijom Latinske Amerike.”