Ern Malley, Keats Pacifika

​Dizajn i knjige, poezija, crteži i putopisi

Ern Malley, Keats Pacifika

17/10/2016 Ogledi / Book Reviews Poezija / Poetry 0

”Ne pričajte o tajanstvu u polju punom malih brijegova …”

Iako je umro u 25-oj godini i nije doživio objavljivanje svojih pjesama, mnogi ga smatraju ocem australske moderne poezije. Bio je inspiracija piscima, glazbenicima i performerima. Čuveni kompozitor Dave Dallwitz napisao je i snimio kompoziciju ‘Ern Malley Jazz Suite’ u njegovu čast. Nijedna antologija Pacifičke poezije ne prolazi bez Erna Malleya na istaknutom mjestu, a njegova kompletna poezija u stalnom je postavu Penguinovih izdanja Moderne Australske poezije. Čitan je na sveučilištima, kazalištima i u bibliotekama, a bio je popularan i u britanskim književnim časopisima. Cijenili su ga i autori ‘New York School of Poetry’ šezdesetih. Američki pjesnik Kennet Koch je objavljivao Malleyeve pjesme u avangardnom časopisu “Locus Solus” 1961. Spominjalo ga se kao relevantnog i u predavanjima na sveučilištu Columbia.
2003. godine na Australskom je sudu započela velika bitka za književnu ostavštinu australskog pjesnika Erna Malleya. Nevjerojatno, s obzirom da se bardovo tragično životno djelo sastoji od samo 16 pjesama skupljenih u pothumni, vizionarski opus ‘The Darkening Ecliptic,’ i da nitko u književnom svijetu za vrijeme njegova života nije znao da Ern Malley postoji. Kako bi razumjeli tu, za jednog dalekog pjesnika neobičnu globalnu popularnost, moramo se vratiti u godine njegove smrti i književnog uskrsnuća, 1943 i 1944., u vrijeme dok je u Europi buktio II svjetski rat a obale daleke Australije bile su zasipane ominoznim ugarcima sa Pacifičkog ratišta.

issue

Jesenski broj “Ljutih pingvina” kao komemoracija i prvo predstavljanje Australskog pjesnika Erna Malleya

Nekolicina mladih entuzijasta osnovali su pri sveučilištu u Adelaideu avangardni časopis Angry Penguins, koji je nastojao razbiti led prevladavajućeg tradicionalnog i neo-klasicističkog stila. Trudili su se ići u korak s europskom modernom.
Na ruke glavnog urednika Maxa Harissa jednog je dana stigao rukopis, prvo dvije, a zatim i svih šesnaest pjesama Erna Malleya koje je sestra Ethel prikupila nakon bratove smrti. Priču o Ernu Malleyu i njegovoj poeziji Max Harris je stavio na naslovnicu i proveo kao glavnu temu svog časopisa, vjerujući kako misteriozno otkrivena zbirka naslovljena kao “Ekliptična pomrčina,” i znakovito potcrtana izrekom “ne pričajte o tajanstvu u polju punom malih brijegova,” suvereno nadilazi i radove modernih pjesnika okupljenih oko Angry Penguinsa a na nekim mjestima i englesku modernu začetu Dylanom Thomasom, pa i poeziju T.S. Eliota.
Max Harris je u to vrijeme bio miljenik publike, na svom je ranču Heide uz roštilj i tenis organizirao zabave i kružoke mladih avangardista koji su ga prihvatili kao lidera progresivnih snaga na sveučilištu. Kako bi Angry Penguinsi bili vjerodostojniji i dobili još više na težini, dobro im je sjeo i “tragični junak,” tipa Erna Malleya.
Dva će talentirana studenta i pjesnika časopisa Angry Penguins, Kerr i Pfeiffer, poginuti kao piloti u II svjetskom ratu i biti ubrzo zaboravljeni, nadmašeni u povijesnoj utrci s nepoznatim pjesnikom Ernom Malleyem koji je u borbi za ujedinjenjem poezije i smrti žrtvovao i djevojku koju je volio i skončao progonjen spoznajom o proročkoj važnosti svog stiha.
Bilo je prirodno da se Max Harris, kao predvodnik moderne, odmah velikodušno prihvatio upoznati svijet s epohalnim djelom samozatajnog, ali samosvjesnog Erna Malleya.
Kako je napisao u uredničkoj kolumni časopisa: ‘Ern Malley, rođen 1918. i umro 1943., pripremao se u tišini za svoju smrt uvjeren da je veliki pjesnik, i da će kao takav biti priznat. Na svojem je rukopisu radio do samog kraja. Nimalo pretenciozan, djelovao je koncentriranom mirnoćom, u najtežim trenucima ujedinjujući poeziju i smrt. U dobi od dvadeset i pet godina umirao je od Graveove bolesti.

ethell-malley

Fotografija Ethel Malley s djetetom iz susjedstva i psom po imenu “Tray”, Burwood, Sydney, Australia, 1944.

Nitko nije znao da Ern Malley piše poeziju, ponovio je urednik. Znali su ga kao mehaničara u Palmerovoj garaži na brdu Taverner u Sidneyu, navela je Ethel u pismu, gdje se nakon što je napustio školu zaposlio u dobi od četrnaest godina. U 17-oj otputio se sam u Melbourne, gdje kroničarima ostaje malo traga o njegovim aktivnostima. Navodno je živio u sobi u Južnom Melbourneu i radio kao prodavač polica Osiguravajuće kompanije National Mutual. Bio je zaljubljen u jednu djevojku, imao burnu aferu, ali nije potrajalo. Cijelo vrijeme nosio je sobom samo jednu knjigu, Veblenovu Theory of the Leisure Classes. Kasnije se vratio u Sidney gdje će, rezolutno odbijajući liječenja i operacije, umrijeti od Graveove bolesti, dana 23. 07. 1943.
Ni njegova sestra, kako je vjerovao Max Harris, nije bila svjesna da njen brat piše poeziju. Malograđanski ukorijenjena, Ethel kao da se sramila bratove boeme i načina izražavanja. Željela je samo čuti od nekog meritornog poput čuvenog urednika i zvijezde u usponu Maxa Harrisa da li ono za što se brat otuđio od svijeta i na kraju umro, ima neku literarnu vrijednost.
Max Harris je bio siguran da u rukama drži dijelo genija. U uvodniku je napisao: “čvrsto sam uvjeren da je ovaj nepoznati mehaničar i mešetar osiguravajućeg društva jedan od najvažnijih pjesnika koje smo predstavili u ovom časopisu. Ne temeljim to samo na romantičnim okolnostima po kojima je njegova poezija ugledala svjetlo dana, nego na prirodnoj kvaliteti i savršenoj integraciji njegovih pjesama.
Dragi gospodine, tražili ste da napišem nešto o Ernovom životu,” pisala je Ethel Maxu Harrisu iz kuće na broju 40 ulice Dalmar u Croydonu, “moj brat rođen je u Liverpoolu 14. ožujka 1918 godine kao Ernest Lalor Malley, a u Australiju smo došli 1920., nakon što je naš otac umro od rana zadobijenih u ratu.
Dalje ona navodi kako su dugo živjeli mirno u Petershamu. On je školu na Summerhillu – u kojoj je ionako bio loš – napustio čim je umrla majka, navodno u potrazi za poslom, ali i zbog toga što je bio nestrpljivo i divlje dijete. Kasnije su se rjeđe viđali, bio je fragilna zdravlja i ona ga je stalno upozoravala da ide doktorima. On se još više povlačio u sebe. Kada je nakon duge i teške bolesti umro, u kovčegu je među nekoliko preostalih stvari našla i poeziju. Iako nije znala da on piše, pretpostavila je da nije ni pokušavao objaviti svoje radove. Iako u strahu da mu je bolest zadnjih mjeseci oštetila i rezoniranje, Ethel je bratove pjesme koje ni sama ne razumije i od kojih se ograđuje, odlučila radi čiste savjesti poslati uvaženom Maxu na valorizaciju i stručno mišljenje. U pismu je priložila i jednu poštansku marku kako bi urednika Ljutog pingvina oslobodila troškova za odgovor. List je potpisala s “iskreno Vaša, Ethel Malley.”
Savršena biografija, koja nije ostavljala mjesta sumnji.

Nalazim se u težoj situaciji nego Max Brod suočen s Kafkinim rukopisima, lamentirao je Max Harris. Brod je bar imao živog autora kako bi pojasnio neke stvari od značaja, a on nema ni crticu, kamoli bilješku, ili obrazloženje jednog manifesta. Nije imao ništa osim pisama Ethel Malley u čiju vjerodostojnost nije nimalo sumnjao. Ethel i Ern Malley bili su za njega autentično otkriće, škrinja zakopanog modernističkog blaga. Dok je pripremao taj posebni broj Ljutih pingvina nije se nijednom zapitao da li je Ern Malley stvarno postojao.

emalley

Max Harris i njegova djevojka Joy Hester, na vlaku iz Melbournea za Heide, negdje u 1943-oj

Ne pričajte o tajanstvu u polju punom malih brijegova,” odzvanjalo je za Ernom Malleyem koji je bio vješt u mehanici i popravcima satova i koji je kao pjesnik za života bio poznat samo dvojici zemljaka, Stewartu i McAuleyu, isto pjesnicima, ali više tradicionalnih svjetonazora i više nego ljutih na dendijevsku popularnost 22-godišnjeg Maxa Harrisa i ljutih pingvina iz Adelaidea koji su im bili trn u oku. Bili su suparnička strana, tradicionalisti, duboko uvjereni da je moderna poezija popularna besmislica.
1944., u doba kada je taj avangardni časopis bio na vrhuncu, Stewart i McAuley služili su vojsku u obavještajnoj službi kopnenog stožera u Melbourneu. Jedne subote u listopadu, malo iz dosade, malo iz korjenite mržnje prema modernoj poeziji od Dylana Thomasa na dalje, skovali su plan kako pomrsiti račune čovjeku kojem su sve zvijezde bile naklonjene, Maxu Marrisu, uredniku Ljutih pingvina. U kancelariji vojarne otipkali su šesnaest pjesama, izrezaka iz knjiga koje su imali rasute po stolu. Isjekli su i pomiješali linije iz Shakespearea, Pounda, Eliota, Thomasa, izokretali iz Knjige citata, začinili s traktatom o staništima komaraca, dodavali nerazumljive aluzije na moguće skrivena značenja i svoju kreaciju nazvali Malley, iz francuske riječi za loše. Pod izgovorom da imaju zadaću demistificirati modernističku poeziju i razotkriti je kao pretenciozno smeće, postavili su tri osnovne polazišne točke:
1. Ne smije biti koherentne teme, samo neke zbunjujuće natuknice o smislu života položene kao mamac za čitatelje.
2. Nimalo pažnje ne smije se pridavati tehnici stiha, osim kada treba još dodatno naglasiti potpuni nemar i gaženje tradicionalnih pjesničkih izraza.
3. Pjesme moraju u stilu imitirati, ne osobno g. Harrisa, već cijelu literarnu produkciju pod zajedničkim nazivom Moderna.

Nakon što smo napisali pjesme, umetnuli smo i napuhani i besmisleni uvod koji je trebao poslužiti kao objašnjenje estetske teorije na kojoj su pjesme bazirane. Potom smo elaborirali detalje koji se tiču pjesnikovog života. To nam je uzelo puno više vremena nego pisanje svih šesnaest pjesama koje smo kompletirali gotovo u jedno poslijepodne,” objasnili su kasnije tvorci Erna Malleya.
Kada su otipkali pjesme dodali su namjerne greške i ispravke, zatim su papire izložili suncu i prašini i poslali poštom uredniku Ljutih pingvina, kao pošiljatelja navodeći Ethel Malley, izmišljenu malograđansku sestru Erna Malleya koja traži trag svjetla u tamnoj životnoj komori njena brata. Iako se ne razumije u poeziju, pouzdat će se u prosudbu gospodina Harrisa.

Harris je tek nakon spektakularnog izlaska broja Ljutih Pingvina posvećenog Ernu Malleyu, koji je navodno umro istih godina kao i Keats, iz dnevnog tiska saznao da se radi o prevari i da je objavio prilog nepostojećem pjesniku. Varalicama je i bilo u interesu da preko novina razglase svoje nedjelo kako bi njihova osveta Harrisu bila potpuna, no nisu očekivali da njihova psina danima neće silaziti sa naslovnih stranica i da će dugo vremena zabavljati naciju.

kuca-ethel-malley

Kuća u kojoj je navodno živjela Ethel Malley, Dalmar St, Croydon, snimljeno 1968

U devetom mjesecu 1944., i sud je uzeo Harrisa na zub. Bio je prisiljen platiti pozamašnu globu po tužbi jednog policajca koji je u Malleyevim pjesmama objavljenim u časopisu Ljuti Pingvini nalazio skrivenu opscenost i prijetnju ćudoređu, naročito u pjesmi koja govori o dvoje mladih koji uvečer šeću parkom. Zna se čemu to vodi, rekao je policajac sucu, što muškarac i žena noću imaju raditi u parku. Harrisu nije kao olakotna okolnost uzeta činjenica da Malley nije postojao, nego je i osuđen na veliku globu. Novine su pozorno pratile sve dane suđenja kao vrhunsku grotesku, ali cijeli slučaj potpuno je uništio reputaciju mladom Harrisu. Mnogi su mu znameniti književnici i kritičari iz Australije i Engleske željeli pomoći navodeći kako bi i oni sami nasjeli na podvalu, jer pjesme Erna Malleya nedvojbeno imaju literarnu kvalitetu, ali Harris je dugo ostao predmet masovne poruge i doživjeli su brojne neugodnosti na ulici i on i njegova nevjenčana supruga. Dugo nije mogao prihvatiti da je žrtva podvale. Unajmio je i privatnog detektiva da potraži Ethell Malley na adresi navedenoj u pismima, ali bez uspjeha. Do kraja života je tvrdio kako bez obzira na sve, poezija koju je primio poštom iz ulice Dalmar, ima svoju vrijednost. Iako još uvijek cijenjen kao pjesnik, Max Harris je nakon tog skandala izgubio polet i mir u svojoj poeziji. Ozbiljno uzdrman, sve se više povlačio iz javnosti.

max-harris

Max Harris i njegova djevojka Joy Hester, na vlaku iz Melbournea za Heide, negdje u 1943-oj

Jedan od dvojice koji su jedini poznavali živog Erna Malleya, Harold Stewart, umro je 1995., u Kyotu, gdje je proveo zadnjih dvadeset i pet godina svog života kao dobrovoljni iznanik iz Australije. Budist, haiku pjesnik i priučeni japanolog, nije se za razliku od svog kompanjona McAuleya, nikada pokajao za nevolje u mladosti nanesene perspektivnom uredniku Ljutih pingvina. Gorak i naprasit čovjek, Stewart se većinom kretao u društvu expata, samovoljno izoliran od domovine.
Interesantno da se Stewart i McAuley u svojim drugim radovima nisu nikada približili kvaliteti i poetskom intenzitetu postignutom na anti-poeziji Erna Malleya.
David Lehman, pjesnik i urednik godišnjih izdanja “The Best American Poetry,” posjetio je Stewarta u Kyotu 1990 godine. Zapisao je kako je Stewart, kao auto-didakt, bio nepresušna riznica znanja o svom posvojenom gradu i tamošnjim hramovima. U početku je, istina, bio malo rezerviran prema Lehmanu jer je mislio kako je ubačen od neke ultra-moderne struje kao špijun pa ga je odmah upozorio kako je rođen u godini vatrenog zmaja i jede modernističke pjesnike za doručak. Na Lehmanovo pitanje da li je ikada osjetio potrebu da s obzirom na lakoću i prodornost kojom je stvorio Erna Malleya napiše još nešto u tom tonu, Stewart je energično odbacio svaku mogućnost književne valorizacije tih stihova, inzistirajući da se radilo o šali, podmetačini, načinu obračuna s grupom arogantnih modernista.
Nakon što su umrli svi akteri, počela se voditi bitka za književnu ostavštinu Erna Malleya između nasljednika Maxa Harissa i nasljednika iz obitelji McAuleya i Stewarta. Na Ernu Malleyu će se očito moći sve bolje zaraditi.
Po Lehmanu, radilo se o najvećoj pjesničkoj prevari stoljeća, jer se kreacija Erna Malleya odmetnula od svojih tvoraca i nastavila samostalni život unatoč prizemnim, kritičnim i satiričnim intencijama McAuleya i Stewarta. Protiv svoje volje, od podvale su stvorili autonomno djelo lako održivo i u današnje vrijeme, za razliku od drugih autorskih radova koje su potpisali svojim imenima. Tako je i Max Harris ostao zabilježen kao prvi urednik koji je objavio Erna Malleya, pjesnika koji je postao vječan između ostalog i zato što nije stvarno postojao, kao ni njegova sestra Ethel. Ali kontroverze oko apokaliptične poezije Erna Malleya još uvijek žive, sasvim sigurno nije bio od onih pjesnika koji ostaju poznati samo za vrijeme svojih života. Riječima samog Malleya iz “Eklipse:”
“zapišite i ovo:
tražio sam rimu, sliku i metriku,
znao sve udubine gdje noga može zapeti,
često sam posrtao i pridizao se.
Glas mi se, eto, s vremenom produbio
i obuhvatio sve koordinate egzistencije.
Ocrtao sam neizbježni grafikon
i zaključio:
postoji trenutak kada karlica
eksplodira poput granate. Ja
koji sam živio u sjeni čiji svaki korak
preduhitri onaj slijedeći …

… rascjepao sam beskrajno. Iza
postoji svašta.”

Tomica Bajsić, prethodno objavljeno u časopisu Poezija