Moravagine, Blaise Cendrars

“Na jednom grobu vojničkog groblja na otoku Svete Margarete može se pročitati natpis tintanom olovkom: OVDJE LEŽI NEKI STRANAC.”
Ovaj epitaf nalazi se u jednom od posljednjih poglavlja ovog ekstravagantnog rukopisa starog gotovo sto godina. Moravagine (ili Život Moravaginea, idiota) je prozna knjiga koju su mnogi uspoređivali s Celineovim Putovanjem onkraj noći ili Na zapadu ništa novo Ericha Marie Remarquea; pa i s Boroughsovim Golim ručkom. Knjiga je to koja je na Henryja Millera izvršila snažan utjecaj, i koja je kada je prvi puta otisnuta 1926. u Parizu proslavila pjesnika i romanopisca Blaisea Cendrarsa zbog neobuzdane originalnosti stila, tečne proze potkovane snažnim pjesničkim imaginarijem. U romanu slijedimo halucinantna putovanja odmetnutog aristokratskog sina, zatočenog sadističkog manijaka i jednog mladog liječnika koji biva njime opčinjen i koji ga izvlači iz ustanove za kriminalno lude, pa zajedno putuju kroz Rusku revoluciju i gušenje ustanka u Sankt Petersburgu 1905. i dalje po svijetu. Bilo u Moskvi, Berlinu, u Teksasu ili Amazonskoj prašumi, čini se da je s lanca otpušteni i pobješnjeli Moravagine – samosvojni um izokrenute savjesti koji se ceri – sublimacija svega na čemu se gradi kaos, pa tako izbijanjem I-og svj. rata kao da sav zaraćeni svijet poprima Moravagineovo lice.
I sam se pisac, Blaise Cendrars, koji je kao pripadnik Legije stranaca u I svj. ratu izgubio ruku, pojavljuje u epizodama na kraju knjige. Izbliza je upoznao pakao u rovovima, a nakon što je bio ranjen upao je na silu u ordinaciju pretrpane vojne bolnice i uperenim revolverom prisilio kirurge da mu na vrijeme amputiraju ruku.
Dana 1. rujna 1887. u Švicarskoj, u rue de la Paix 27, u malom mjestu urednih pravokutnih ulica, La Chaux de Fonds, smještenom u samom centru nacionalne industrije satova kukavica, rodio se Frèdèric Louis Sauser, koji će se 1912. prozvati Blaise Cendrars, i postati pionir moderne poezije i jedan od najinventivnijih francuskih pisaca. U vrijeme njegova rođenja jedina zanimljivost La Chaux de Fondsa bio je čuveni ruski anarhist Kropotkin koji se tu skrivao od međunarodnih policija već deset godina. Cendrars je oko svojeg života ispleo mit koji se ne isplati raspetljavati, jer se još puno prije njegove smrti 1961. mit savršeno poklopio sa stvarnom osobom. Tako se o njemu može pročitati i da je bio unikatna mješavina knjiškog crva i pustolova, i da je, između ostalog, u knjizi Moravagine predvidio ni manje ni više nego atomsku bombu.
U petnaestoj je godini Cendrars pobjegao od kuće, a krajem rujna 1904. stigao u Moskvu: “…Moskva je lijepa poput napuljske svetice. Jarko plavo nebo odražava, ogleda se, rubi tisuće i tisuće tornjeva, zvonika, kampanila koji se izdižu, istežu, propinju, ili teško padaju, šire, pupaju poput šarenih stalaktita u vrenju, u nitima svjetlosti. Ulice, popločane oblom kaldrmom, pune su kloparanja stotine tisuća fijakera koji jure danonoćno…”
Putovao je Transsibirskom željeznicom do Pekinga. Rat Rusije i Japana bližio se kraju; čulo se prvo pucketanje revolucije, devastirane trupe ruske vojske vraćale su se vlakovima iz Port Arthura i te su impresije jedna od okosnice ove knjige. Od početka je jasno da će Moravagine personificirati neurološki poremećaj koji leži u ljudskom nagonu za masovnim zlodjela što biva potvrđeno I svj. ratom. Čovjekov potencijal za okrutnošću nad drugim ljudima često se manifestira i u bezobzirnom tretmanu životinja. Čudovišni Moravagine i njegov mladi pratitelj prodiru u samo srce revolucionarnih djelovanja tog vremena, kada se “potresa sveta Rusija i njiše carski prijesto”, što liječnik opservira medicinski:
“…ministri načičkani ordenjem, ostriženi revolucionari i dugokosi studenti bljuvali su šampanjac između krhotina posuđa i obeščašćenih žena. Pucnjava se miješala s muklim praskom bombi. I opet se počinjalo bančiti. Kakva li područja za istraživanje jednom učenjaku! S obje strane barikada nečuvena djela junaštva i sadizma. Na dnu zatvora, u podzemlju tvrđava, na javnim mjestima, u zavjereničkoj sobi, na primanjima u Carskom selu i na sjednicama Vojnog vijeća, posvuda su se susretali sami izrodi, zabludjela ljudska bića, izbezumljena, odbačena, izmučena živčana sustava: profesionalni teroristi, svećenici kao agenti-provokatori, mladi krvoločni plemići, neiskusni i nespretni krvnici, policijski oficiri, okrutno sitničavi i bolesni od straha… Luđaci, luđaci, luđaci, kukavice, izdajice, glupani, okrutnici, podmuklice, podlaci, doušnici, mazohisti, ubojice. Bjesomučni, neodgovorni luđaci! Kakva klinička slika, i kakvo područje za ispitivanje!”
Moravagine, Znanje, Zagreb, 1977. je nažalost, jedina Cendrarsova prozna knjiga koju imamo na hrvatskom, a nadam se da će neki nakladnik objaviti njegovo prozno remek-djelo, četiri knjige sjećanja: Začuđeni čovjek, Odsječena ruka, Bourlinguer i Parceliranje neba, snažna i čudesna autobiografska saga ispunjena duhom i humorom kroz galeriju u svemu posebnih likova, koje je pustolovni pisac na svojim brojnim putovanjima susretao ili sam kreirao.

NOVO U KNJIŽARAMA: Knjiga Gordane Benić, Palača zarobljenih snova, u izdanju naklade EX LIBRIS, zanimljiva je “zbirka snovitih putopisa”, bogato ilustrirana fotografijama, koju je ova izvanredna mediteranska pjesnikinja i autorica pjesama u prozi posvetila rodnom Splitu, “gradu u palači rimskog cara Dioklecijana”. Snagom svoje već dobro poznate pjesničke intuicije autorica na jedinstven način prepliće povijest i sjećanja, a sami naslovi poglavlja govore o kakvom se maštovitom i razigranom štivu radi: Tajni grad; Memorijsko platno; Dokument površine; zarobljeni vremenom; Apokrifna geometrija; Svemirska arheologija…