Vrijeme srca, Ingeborg Bachmann i Paul Celan

celan_bachmanZa ovu izvrsno prevedenu, opsežno dokumentiranu i stručno pripremljenu knjigu Ingeborg Bachmann i Paula Celana “Vrijeme srca, dopisivanje, uz pisma što su ih razmijenili Paul Celan i Max Frisch te Ingeborg Bachmann i Gisele Celan-Lestrange,” objavljenu 2013. u nakladi Oceanmore, Truda Stamać prošle je godine dobila nagradu Kiklop za prijevod godine. Ingeborg Bachmann (1926 – 1973), spada među najznačajnije spisateljice njemačkog govornog područja dvadesetog stoljeća, a Paul Celan (1920 – 1970), pjesnik, esejist i prevoditelj, jedan je od najznačajnijih europskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Njih dvoje bili su u ljubavnoj i prijateljskoj vezi niz godina. Pisma koja su upućivali jedno drugom unutar dvadeset godina, s čestim zastojima i prekidima, ali ipak ustrajno, autentično su svjedočanstvo života to dvoje iznimnih umjetnika. Kroz utješnu, ali na mjestima uznemirujuću, punktualnost svakodnevice probijaju turbulentne misli, iskre stvaralačkog i ljubavnog zanosa, uzbibane naletima strahova i zaveslajima prema često maglovitim obalama nade. U ovoj knjizi naići ćemo još i na pisma Celanove supruge, pariške grafičarke Gisele Celan-Lestrange, i švicarskog pisca Maxa Frischa, s kojim je Ingeborg Bachmann neko vrijeme živjela.

bachman_celan“Moj je život na kraju, jer se on prilikom transporta utopio u rijeci,” kaže ja iz sna o strancu u crnom ogrtaču u Malini, romanu Ingeborg Bachmann (1971.): “on je bio moj život. Voljela sam ga više od života.” U travnju 1970. godine Paul Celan se utopio u Seini. “Paul se bacio u Seinu,” napisala je Gisele Celan-Lestrange u pismu Ingeborg Bachmann, “izabrao je najosamljeniju i bezimeniju smrt. Što da drugo kažem, Ingeborg. Nisam mu mogla pomoći, kako god to rado htjela.” U gotovo praznoj sobi za sobom ostavlja Hölderlinovu knjigu, s potcrtanim tekstom o tome kako genij katkad potone duboko u gorki zdenac svog srca. Bachmanničin roman podsjeća u legendi Princeze od Kagrana i u poglavlju sna na njenu ljubav prema Paulu Celanu. Riječ “transport” iz rječnika nacionalsocijalističke birokracije uništenja povezuje njegovo samoubojstvo s katastrofom uništenja Židova.

celan-paul-obras-completas-pdf-5-638Celanovi roditelji su pogubljeni u njemačkom koncentracijskom logoru, a on je preživio u rumunjskom radnom logoru. Nakon rata otišao je u Bukurešt i, upućen u mnoge jezike i književnosti, radio tamo kao prevoditelj i nastavio pisati vlastito književno djelo. 1947. pojavila se “Fuga smrti” na rumunjskom. U prosincu 1947. pobjegao je i dospio preko Mađarske u Beč, gdje je još iz Bukurešta njegova poezija najavljena uredniku “Plana”, najvažnijeg književnog časopisa u poslijeratnoj Austriji, kao “jedini lirski pandan Kafkinu djelu.”

Bachmann i Celan sreli su se u poslijeratnom Beču, gdje je ona studirala filozofiju, a on nakon bijega iz Rumunjske boravio kao “displaced person”. Nikad se ne bi uspjeli sresti da se Bachmannica već prije nije počela oslobađati podrijetla očinskog svijeta određenog nacionalsocijalizmom i ratom  i kao mlada se izdvojila iz narodne zajednice nacionalsocijalističkog vremena. Čitanje i pisanje bilo joj je unutrašnjom emigracijom. Da se “krasnim slučajem”… “nadrealistički lirik Paul Celan” u nju zaljubio, piše Ingeborg Bachmann 20. svibnja 1948. roditeljima. Njezina je soba “polje maka” jer je voli “tom vrstom cvijeća obasuti”. Tri dana kasnije posvetio joj je Celan pjesmu “U Egiptu,” ljubavnu pjesmu koja je otvorila dugogodišnje dopisivanje. Život Ingeborg Bachmann skončao je vatrom. 1973 godine umrla je od opekotina prouzročenih požarom u svom stanu u Rimu. Iza nje ostalo je preko 1.000 stranica neobjavljenih rukopisa.
U Egiptu, pjesmi za Ingeborg, koja je zajedno s posvetom upisana u likovnoj monografiji Matissea, Paul Celan piše: Reci oku tuđinke, budi voda. / Koje znaš u vodi, potraži u oku tuđinke. / Pozovi ih iz vode. Rut! Noemi! Mirjam! / Okiti ih, kad legneš uz tuđinku. / Okiti ih oblačnom kosom tuđinke. / reci Rut, i Mirjam, i Noemi: / Glete, ja spavam uz nju! / Tuđinku uza se okiti pak najljepše, / Okiti je bolju za Rut, za Mirjam i Noemi. / Reci tuđinki: / Gledaj, spavao sam uz njih! Beč, 23. svibnja 1948.
Nemilo točnoj / 22 godine nakon njezina rođendana / Nemilo točan.

bachman

bachmanncelanteaserOna piše: “Čeznem za tobom i našom bajkom. Što da radim? Tako si daleko od mene i tvoji pozdravi na dopisnicama, kojima sam donedavno bila tako zadovoljna, nisu mi više dovoljni.”

Ona piše: “Sredinom kolovoza bit ću u Parizu, samo nekoliko dana. Ne pitaj me zašto, čemu, ali budi tu za mene, jednu večer, dvije, tri. Povedi me do Seine, gledat ćemo tako dugo u nju dok ne postanemo male ribe i ponovno se ne prepoznamo.”

Ona piše: “Prije sedam godina slavili smo zadnji put skupa tvoj rođendan. Ludo i žalosno. A sada sam na trenutak sjela uz tebe i ljubim ti oči.”

On piše: “I meni je kao i tebi: da smijem izgovoriti i napisati tvoje ime, a da se ne borim s trncima koji me pritom preplave – što me unatoč svemu, usrećuje. Ti znaš: bila si, kada sam te sreo, za mene oboje: osjetilno i duhovno. To se nikad ne može razdvojiti.”

On piše: “Nama život neće doći ususret, Ingeborg, čekati na to bio bi nama najneprimjereniji način življenja. Biti tu, da, to možemo i smijemo. Biti tu – jedno za drugo.”
On piše: “Samo redak, koji ti želi od srca zahvaliti, na svemu, s toliko toga nevažnoga, Ingeborg! Koga smo slušali, reci, koga? Sad ću uskoro doći, ne na dugo, na jedan dan, na drugi – ako želiš i dopuštaš. Onda ćemo tražiti svjetiljku, Ingeborg, ti i ja, mi.”

On piše: “Još sam jednom pogledao iz vlaka, i ti si se osvrnula, ali bio sam predaleko.”