Otkinuta ruka, Blaise Cendrars i Legija stranaca

​Dizajn i knjige, poezija, crteži i putopisi

Otkinuta ruka, Blaise Cendrars i Legija stranaca

07/11/2016 Ogledi / Book Reviews 0

Na jednom grobu vojničkog groblja na dalekom otoku Svete Margarete može se pročitati natpis tintanom olovkom: “OVDJE LEŽI NEKI STRANAC.”

Ovaj epitaf zapisao je švicarski pjesnik i pisac, naturalizirani Francuz, Blaise Cendrars (1887. – 1961.), jedinstvena mješavina knjiškog crva i pustolova, koji je svoje pismo gradio po najnevjerojatnijim kutovima svijeta.

Kako nedavno javlja francuski dnevni list Le Monde, sto godina nakon što je 1913. objavljena Cendrarsova poema “Transsibirska proza ili mala Jeanne od Francuske”, za koju je autor rekao da je tužna priča pisana u svjetlu dana, Blaiseu Cendrarsu je pripalo mjesto u Francuskoj “Kući slavnih.” U Gallimardovoj “Bibliothèque de la Pléiade,” gdje ulaze samo rijetki i probrani stupovi književnosti na francuskom jeziku, i gdje je do prije deset-dvadeset godina Cendrarsovo prisustvo bilo nezamislivo, bit će, između ostalog, iznova objavljene i četiri hibridne biografsko-fikcionalne prozne knjige tog nezaobilaznog svjedoka i pripovjedača prošlog stoljeća: Začuđeni čovjek, Otkinuta ruka, Bourlinguer i Parceliranje neba, od kojih nijedna nije do sada objavljena u Hrvatskoj.

“Neiscrpna je njegova snaga,” piše suvremeni grčki pjesnik i prevoditelj Yannis Livadas o Blaiseu Cendrarsu: “to pjesništvo je snažno, puno života, uvijek moderno i provokativno. Ako je Rimbaud bio istinski osnivač i pokretač duha novog pjesništva, Cendrars (bez sumnje predvodnik pjesničkog modernizma) bio je njegov veliki reformator koji mu je podario sasvim novu strukturu. Vjerovao je da životno iskustvo tvori izvor pjesničke objektivnosti. “Cendrars me naučio da poeziju moraš živjeti prije no što je počneš pisati“, rekao je Philippe Soupault. Modernist u punom smislu riječi (osobito u životu), Cendrars je bio veliki pionir pjesničke avangarde, a njegovo djelo jedinstveno je čak i među najvećim pjesnicima našeg vremena.”

Iskonski čovjek od svijeta, pustolov i neumorni putnik, od kada je u sedamnaestoj godini napustio dom – tvrdio je kako je bacanje novčića odlučilo hoće li na istok ili zapad – i otputovao Transsibirskom željeznicom kroz kaos Ruske revolucije sve do Pekinga, pa New Yorka u vrijeme velike bijede, i kasnije obalama Afrike sve do Južne Amerike i Amazone, Cendrars je, iako odan prijatelj, veseljak otvoren najraznovrsnijim kulturama i najzačudnijim ljudskim sudbinama, istovremeno uvijek bio i stranac društvu u kojem prevladava skučenost obzora i gdje je autentično iskustvo prisiljeno povući se pred silom spektakla pa umjesto originalnosti vlada nametnuta imitacija.

Bilo je i pisaca koji su željeli slijediti Cendrarsov moto da „jezik nije nešto mrtvo, zamrznuto, nego je u pokretu, u trku, primajući se uvijek za život i stvarnost. John dos Passos zvao je Cendrarsa Homerom Transsibirske željeznice, a Henry Miller je pisao kako čitati Cendrarsa znači stupiti u novi svemir“. Američka rokerica Patty Smith ispjevala je pjesmu: “Blaise Cendrars nije mrtav”.  Na poleđini američkog izdanja “Začuđenog čovjeka,” navode i da je Cendrars, autor tridesetak knjiga, jedini veliki modernistički pisac koji je za vrijeme Prvog svj. rata izgubio ruku u Legiji stranaca.

U Parizu družio se s Modiglianijem, Apolinnaireom, Picassom, Legerom, Chagallom. 3. rujna 1914., prijavivši se dobrovoljno u Prvu regimentu Legije stranaca odlazi na bojište kod Frise, Herbécourta; slijede Carency, Souchez, le Bois de la Vache, La Crête de Vimy, Champagne, Navarin. 28. rujna 1915. Prilikom napada kod Navarina šrapnel mu otkida desnu ruku. Oporavlja se u Parizu i ponovo počinje pisati lijevom rukom. Slijedeće godine dobija i francusko državljanstvo, jer legionari mogu dobiti državljanstvo nakon tri godina službe, ali i ranije, ako su, poput Cendrarsa, prolili svoju krv za Francusku.

Francusku legiju stranaca osnovao je 10. ožujka 1831. kralj Louis Philippe. Nakon srpanjske revolucije 1830. (o kojoj govori znamenito djelo Victora Hugoa, Očajnici) strancima je zabranjeno pristupati Francuskoj vojsci, a zemlja je bila puna buntovnika iz propalih revolucija diljem Europe, vojnika iz raspuštenih regimenti, emigranata iz francuskih kolonija; raznih odmetnika i subverzivnih elemenata koje je kralj želio maknuti s ulica i preusmjeriti u  borbu protiv neprijatelja Francuske, kojih nije nedostajalo, prije svega zbog kolonijalne ekspanzije u Africi.

Alžir, Sidi Bel-Abbès, slijedećih će 130 godina biti dom Legije, a bit će angažirana na više ratišta u svijetu od bilo koje vojske: Alžir, Maroko, Sahara, Dahomey, Senegal, Sudan, Madagaskar, Španjolska, Meksiko, Krim, Dardanele, francusko – pruski rat, oba svjetska rata, Indokina, Čad, Zaljevski rat, i danas Afganistan, itd. U pustinjama Sjeverne Afrike iskovana je tradicija legije da nema predaje, a s vremenom će legionari postati jedni od najpoštovanijih vojnika.

Jedina žena pripadnica Legije stranaca bila je Britanka Susan Travers, vozačica ambulantnih kola koja je vozila časnika saniteta Legije stranaca u Drugom svj. ratu u Sjevernoj Africi i potom generala Koeniga, pokazujući se neustrašivom kada je Legija Stranaca branila Bir Hakim od Rommelovih tenkova, za što je i odlikovana. Služila je i u Vijetnamu i Prvom Indokineskom ratu. Napisala je i autobiografiju, a dano joj je i istaknuto mjesto na izložbi osobnih povijesti iz Legije stranaca održanoj prije dvije godine u Vojnoj bolnici Val-de-Grâce u Parizu.

Osim Cendrarsa, koji je isto zastupljen na izložbi, a koji u niz svojih knjiga spominje iskustva u Legiji, za vrijeme Prvog svj. rata u Legiji stranaca borio se i američki pjesnik Alan Seeger, autor glasovite pjesme “Imam rendezvous sa smrću”, koji je poginuo u borbi kod Belloy-en-Santerrea 4. srpnja 1916.

Na izložbu u Vojnoj bolnici osobno je došao i engleski pustolov Simon Murray, koji se nakon službe u Legiji stranaca dao u posao s investicijskim fondovima u Južnoj Aziji i postao milijunaš, a trenutno je predsjedavajući naftne kompanije Gulf Keystone. Murray je nositelj francuskog odličja Legije časti, a odlikovan je i od Engleske kraljice. O ratnom iskustvu s Legijom napisao je dvije knjige i asistirao pri dokumentarnom filmu, a u dobi od 63 godine postao je najstariji čovjek koji je stigao sam do Južnog pola.

Glavni moto legije, koja je poznata po Esprit de corpsu, zajedništvu među različitima, je Legia Patria Nostra, tako da legionari govore da i kada iz nje izađu Legija ostaje u njima. Legijom su kroz vrijeme prošli emigranti, revolucionari, svjetski pustolovi, bjelogardijski časnici, politički egzilanti, mnogi vojnici rasutih vojski poput Njemačke ili Španjolske, liječnici, atletičari, pjesnici, glazbenici, ljudi iz stotinjak zemalja koji su iz raznih razloga željeli započeti novi život, pa i bjegunci od zakona, kojima je Legija jamčila anonimnost. Bilo je tu i prinčeva: Danski princ Aage bio je potomak francuskog kralja osnivača Legije, a gruzijski princ Dimitr Amilakhvari, koji je u Francusku izbjegao od boljševičkog progona dogurao je do komandanta brigade. Tijekom bitke kod Bir Hakima u Drugom svj. ratu zapisao je gorko da oni kao stranci imaju samo jedan način potvrditi Francuskoj svoju zahvalnost – smrću. Poginuo je kod El Alaimena gdje je zajedno s legionarima kojima je zapovijedao bio nagrađen najvišim počastima i od generala De Gaullea odlikovan za junaštvo.

Globalna su previranja tradicionalno punila Legiju dobrovoljcima: poslije Drugog svj. rata Mađarima iz ustanka 1956., Česima iz 1968., i masovno, Poljacima tijekom 1980-ih. Uvijek je u Legiju pristizalo i dosta Hrvata i ljudi s prostora bivše Jugoslavije. Poslije Zaljevskoga rata Francuska legija stranaca priključuje se međunarodnim mirovnim misijama pod okriljem UN-a, sudjelujući u intervencijama u kriznim svjetskim žarištima, a tako i u sklopu mirovne misije tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Danas je nezaposlenost  jedan od glavnih razloga pristupanja Legiji. Vojnici su većinom iz europskih, afričkih i latinoameričkih zemalja, svaki četvrti je Francuz, a dosje svakog novaka provjerava se preko Interpola.

Kada sam (kao bivši pripadnik Bojne Frankopan), u sklopu delegacije Udruge Bojne Frankopan predvođene bivšim legionarom i ratnim zapovjednikom postrojbe, umirovljenim brigadirom HV-a, Brunom Zoricom – Zuluom ( koji je u Legiji proveo više od osamnaest godina,) prije nekoliko godina bio u francuskom gradiću Aubagneu, sadašnjem sjedištu Legije stranaca, očekivao sam u muzeju naći otkinutu ruku, ili bar voštanu repliku ruke Blaisea Cendrarsa, na čiju sam izvanrednu “Transsibirsku prozu” prvi puta slučajno naletio u jednom neuglednom antikvarijatu u starom dijelu Rio de Janeira i čiju sam zatim gotovo cjelokupnu poeziju preveo krajem 90-ih, no umjesto Cendrarsove, među raznim povijesnim suvenirima i znamenitostima, tamo se nalazila drvena ruka satnika Danjoua, heroja najvažnije proslave Legije stranaca, koja se obilježava i u svim prekomorskim bazama, obljetnice bitke Camerone, koja se dogodila u Meksiku.

Tamo je 30. travnja prije 150 godina 62 legionara i tri časnika, predvođeni satnikom Danjuom (koji je ruku izgubio u bitci na Krimu pa je nosio drvenu protezu), zbijenih u hacijendu Camerone odolijevalo punih jedanest sati navali 2000 meksičkih vojnika, spašavajući tako prolazak konvoja u čijoj su bili pratnji, a koji je prenosio tri milijuna franaka, materijale i streljivo za Francusku vojsku koja je u to vrijeme opsjedala Meksički grad Pueblu.

Tvrdoglavo su se odbijali predati sve dok ih u stroju nije ostalo samo petorica, koji su, nakon što im je ponestalo streljiva, hrane i vode, i nakon što ih je okružio požar, ispalili zadnji plotun i izletjeli s bajunetama. Trojica su preživjeli juriš jer je Meksički časnik obuzdao svoje vojnike i prihvatio zahtjeve legionara da im ostave oružje i dozvole pobrinuti se za svoje ranjene, rekavši da je ljudima poput njih nemoguće išta odbiti. Za to vrijeme konvoj je stigao na odredište, i tako su legionari ispunili misiju, a ruka satnika Danjoua svake se godine svečano iznosi na pistu prilikom ceremonije obljetnice bitke.

Udruzi Bojne Frankopan upućene su pozivnice iz Francuske Legije zato što je Bojna bila ustrojena 1991. kao specijalna postrojba GSHV-a (slično kao i Bojna Zrinski) od zapovjednika većinom proizišlih iz Legije stranaca i instruktora legionara, Hrvata i stranaca, i hrvatskih dragovoljaca s raznih ratišta u Hrvatskoj. U Aubagneu velikodušno nas je primio prvi dočasnik Legije stranaca, major Ivan Roso, i smjestio u jednoj od baza Legije. U jednom od domova veterana koji vodi umirovljeni pukovnik Legije stranaca, Zlatko Sabljić, posjetili smo i prvog zapovjednika Bojne Frankopan, umirovljenog adjutant-chefa, Iliju Tota, koji za vrijeme živopisne proslave Cameronea – gdje ima jela od Polinezije do Andaluzije, a glazbe i plesa od salse do polke – vodi jedan roštilj.

Hrvatska je vojska nastajala od jedva naoružanih dragovoljačkih skupina s puno srca, ali bez borbenog iskustva i vještine improvizacije potrebne kada si suočen s višestruko brojnijim, oklopno – mehaniziranim protivnikom kojem je na raspolaganju bio neiscrpni izvor tenkova, topovskih bitnica, protupješadijskih mina, raketnih bacača, topovnjača i aviona, tako da su mnogi od ljudi pristiglih iz Legije stranaca svojim ratnim iskustvom iznimno pridonijeli obrani Hrvatske. A svoj doprinos obrani, zajedno s hrvatskim braniteljima, dalo je i  545 stranaca, dragovoljaca iz 37 zemalja, od kojih je 79 ljudi a 89 ih je ranjeno.

OS RH sudjeluju s Francuskom vojskom u vojnom mimohodu u Parizu kojim Francuska obilježava nacionalni praznik. Mi smo nakon toliko godina čekanja pristupili EU, osnovanoj i zato kako više ne bi nikada bilo ratnih razaranja koja su potresala prošlo stoljeće. Možemo se nadati i da će Hrvatska i sve zemlje unutar sada turbulentne EU iznaći put prema punoj slobodi čovjeka, društvenoj jednakosti i istinskoj demokraciji, onome čemu smo se i mi nadali još 1991. suočeni s agresijom, a samo djelomično doživjeli do danas.

Djeca rođena devedesetih sada su punoljetna, u ranim dvadesetima, u istim godinama u kojima je tada bila i većina dragovoljaca u ratu, u kojem bez obzira što je bio obrambeni i oslobodilački, kada i preživiš, dobiješ ožiljke na tijelu, u životu, u duši. U borbi izgubiš prijatelja, otkine ti se ono najbliže, a tada nepovratno nestane i dio tebe. To je naša „otkinuta ruka.“

Iako u  godinama rane mladosti, koraci su nam bili usko vezani za sudbinu drugih ljudi, balansirali smo na oštrici između života i smrti. U ekstremnim okolnostima koje nosi kaos rata trebalo je dati sve od sebe kako bi se ostalo čovjekom koji prije svega pomaže drugima, onima u životnoj potrebi.

Orion / To je moja zvijezda / Oblikovana je poput ruke / To je moja ruka odletjela u nebo / Tokom cijelog rata gledao sam u Orion kroz prorez bunkera / Kada su cepelini bombardirali Pariz uvijek su stizali / iz pravca Oriona / Danas mi je točno iznad glave / Glavni jarbol probada dlan te ruke to mora boljeti / Kao što i moja amputirana ruka boli probadana / neprekidnim bljeskovima.
Blaise Cendrars

Prethodno objavljeno  u Vijencu