Traganje za korijenima, Primo Levi

primo-levi-in-turin-1985-009„Prirodno je da se na određenom dijelu puta srede računi; svi: koliko se primilo, a koliko dalo; koliko je ušlo, koliko izišlo, a koliko ostaje,“ govori nam Primo Levi u ovoj osobnoj antologiji, koju je preveo i uredio Tvrtko Klarić, a objavile naklade Sipar i Felsina 2008 godine. Radi se o lucidnim i dragocjenim zapisima  o pročitanim knjigama, koje su možda i nesvjesno utjecale i na Levijev razvoj kao pisca, iako samu jezgru njegova pisanja ne čini pročitano.

„Koliko naših korijena dolazi iz knjiga koje smo pročitali? Sve, mnogo, malo ili ništa: već prema tome u kakvom smo okružju rođeni, koliko nam je vrela krv, kakav nam je labirint donio usud. Pravila nema. Brodski dnevnici Kristofora Kolumba jezgrovito su štivo, ali ne sadrže trag sudioništva, trag književnog inputa: ćutiš u njima čovjeka kobi, trgovca i političara, ništa više,“ piše u predgovoru.

Znameniti je talijanski pisac i kemičar Primo Levi puno čitao, knjige su bile neizostavan dio njegova odrastanja. Pripadao je obitelji u kojoj je čitanje bio bezazlen i baštinjen porok, ugodna navada, duhovna gimnastika, obvezatan i neizbježan način ispunjavanja rupa u vremenu, vrsta pričina na putu do mudrosti.  Njegov je otac uvijek čitao tri knjige istodobno; čitao je „boraveći u kući, liježući i ustajući,“ a kod krojača je naručivao kapute širokih i dubokih džepova, kako bi u svaki stala po knjiga.

primo_leviPrimo Levi (koji je preživio i logor smrti Auschwitz, o čemu je napisao knjigu Zar je to čovjek, i zbirku poezije Shema)  ovdje izabire ulomke iz književnih djela koja su na njega presudno utjecala. Trideset autora (Homer, Charles Robert Darwin,  William Henry Bragg,  Joseph Henri Rosny, Giuseppe Parini, Carlo Porta, Jonathan Swift, Ludwig Gattermann, Francois Rabelais, Thomas Mann, Roger Vercel, Herman Melville, Antoine de Saint-Exupery, Marko Polo, Titus Lucretius Carus, Isaak Babelj, Alekhem Shalom, Giuseppe Gioachino Belli, Bertrand Russell, Frederic Brown, Stefano D’Arrigo, Arthur Charles Clarke, Thomas Stearns Eliot, Paul Celan, Mario Rigoni Stern, Hermann Langbein, Kip S. Thorne), izvučeni su iz trideset stoljeća pisanih poruka, književnih, i onih drugih, a pisci nisu raspoređeni kronološkim redom, uobičajenim za antologije, niti su svrstani po srodnosti predmeta. Slijedio je približno red kojim se zbivalo da ih je upoznavao i čitao, a često je, kako kaže, podlijegao napasti kontrasta, kao da bi inscenirao nadvjekovne dijaloge: kao kada se želi vidjeti kako dva susjeda mogu međusobno reagirati, što će se dogoditi postave li se jedna nasuprot drugome (primjerice) Homer i Darwin, Lukrecije i Babelj, mornar Conrad i razboriti kemičar Gattermann.  Knjiga započinje biblijskim Jobom , pravednikom pritisnutom nepravdom.

U poglavlje o piscu Josephu Conradu Primo Levi nam kroz njegovu nam literaturu daje priliku za procjenu samih sebe: „Conrad, čovjek kopna, pretvorio se u čovjeka mora iz duboka uvjerenja; plemeniti Poljak postao je Englez; kapetan trgovačke mornarice postao je pisac. Dobar primjer kako čovjek može izgrađivati sebe sama. Nikada nije odabirao lakši put, uvijek je kročio protiv struje, pa mu je pisanje nalik.“

Petnaesto poglavlje, naslovljeno Brodolomci u Sahari, govori o Saint Exuperyju: „Saint Exupery je dobar i vješt u pisanju, borio se, stvarao, patio; volio je prirodu i ljude, pustolovinu leta, živio je netaknute duše, kao nov način čitanja svemira; umro je u tišini, ne nekoj strani neba, u obrani svoje zemlje i svih nas, kada su mu bile četrdeset četiri godine: malo za pisca, previše za ratnog pilota.“

Poglavlje Mračni zdenac duha prikazuje nam Melvileovog Moby Dicka: „To je bajka… no bogatstvo bajke je u njezinoj sposobnosti simboliziranja što većeg broja iskustava. “

„U nama je svima duboko usađeno neko neoskrvnuto čovještvo, tako duboko i trajno, te ono ostaje živo i netaknuto i onda kada se već čini da se  vanjski karakter izgubio, i to čovještvo krvari u najgorim mukama gledajući čovjeka kojemu se vrijednost izgubila i propala,“  piše Melville o Starbucku, prvom časniku na brodu Pequod.

„Za razliku od onoga što se može učiniti na prvi pogled, Traganje za korijenima nije zbirka citata ili ulomaka, čak ni antologija u tradicijskom smislu, već izvanredan autoportret, sličan onome što ga slikar, slavan i već u poodmaklim godinama, odluči nacrtati kako bi sebe sama pokazao drugima, a i da se sam bolje upozna. Radi se, prije svega, o knjizi za lektiru, lijepu i ugodnu štivu,“ napisao je Marco Belpoliti u pogovoru ove izuzetne knjige, koja nas podsjeća kako je neophodno kulturu čitanja vrijednih knjiga – ključnih i za odrastanje, širenje vidika i razvoj kreativne misli – vratiti u domove, u obitelji, u svakodnevni život.

U KNJIŽARAMA: Mihail Bulgakov, Bijela garda, Alfa, 2012. U mnogim je elementima Bijela garda prethodnica nenadmašnoga romana Majstor i Margarita, navodi izdavač: knjiga govori o ratu i gradu, o domoljublju i izdaji, o prijateljstvu, obitelji i društvenoj krizi sveopćih razmjera krajem 1918 i početkom 1919. Crveni kritičari optuživali su Bulgakova da zastupa trulu, dekadentnu aristokraciju, a bijeli su mu zamjerali da ima simpatije za revolucionarnost crvenih, no Bulgakovljeva umjetnička  širina uvelike nadilazi faktografske prijepore i sitnodušje komesara kulture i društva, a njegova se romaneskna svijest postavlja iznad događaja, iznad suprotnosti, težeći sveobuhvatnu razumijevanju dane povijesne situacije.