Raj iza drugog ugla, Mario Vargas Llosa

llosa

Mario Vargas Llosa rođen je 1936. u Peruu. Jedan je od najznamenitijih pripadnika suvremene latinskoameričke književnosti, a osobito je poznat po romanima Rat za kraj svijeta, Tetka Julija i piskaralo te Don Rigobertove bilježnice. Opsežni spisateljski rad Vargasa Llose prati i neumorno pojavljivanje u političkoj i književnoj javnosti. Godine 1986. primio je jedno od najuglednijih priznanja hispanofonog svijeta, španjolsku nagradu za književnost Príncipe de Asturias, a 2002. dobio je nagradu Nabokov američkog centra PEN-a. 2010 godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

U ovome se romanu, objavljenom 2007. u nakladi Vuković & Runjić, veliki peruanski pisac Mario Vargas Llosa poduhvatio priče o slikaru Paulu Gauguinu, pripovijedajući usporedo o životu njegove hrabre, lijepe i nadasve beskompromisne bake Flore Tristán, koja je bila među prvim ženama što su se davnih pedesetih godina 19. stoljeća borile za prava radnika i žena. Vargas Llosa je isprepleo poglavlja o njezinim političkim aktivnostima i patnjama s onima u kojima opisuje Gauguinov gotovo jednako buran i nepredvidljiv život.

gauguin_where_do_we_come_from_lTemeljen na povijesnim činjenicama, koje pisac vješto nadograđuje fikcijom, roman se čita kao napeta intriga upravo zbog neukrotivih ličnosti Flore, zvane Madame-la-Colere, i samoga Gauguina, jednog od najosebujnijih likova među slikarima s kraja 19. stoljeća. Naslovom aludirajući na utopije o autentičnom životu koji je uvijek tu iza drugog ugla, Vargas Llosa supostavlja socijalni idealizam Flore Tristán s Gauginovim maštanjima o primitivnoj, egzotičnoj, nepatvorenoj umjetnosti, koja se može pronaći jedino na dalekim južnim morima, gdje europska civilizacija još nije sve pokorila i podredila svom moralu i kodu ponašanja.

“Kad je čuo kako je rekla da nije katolkinja iako jest kršćanka, okruglo je lišce oca Fortina problijedjelo. Malo je poskočio i želio je čuti znači li to da je gospođa protestantica. Flora mu je objasnila da nije: vjeruje u Isusa, ali ne u Crkvu jer, prema njezinu kriteriju, katolička religija podvrgava ljudsku slobodu svom hijerarhijskom sustavu. A njezina dogmatska vjerovanja guše intelektualni život, slobodnu volju, znanstvene inicijative. K tomu, podučavanje Crkve o čednosti kao simbolu duhovne čistoće podjaruje predrasude koje su od žene napravile gotovo robinju.”

Istraživanje religioznog iskustva imalo je značajnu ulogu i u djelu francuskog slikara, grafičara i pustolova Paula Guguina (Pariz, 7. lipnja 1848. – Atuana, Hiva Oa, Markižansko otočje, 8. svibnja 1903). On je započeo kao trgovački posrednik koji je s uspjehom radio u Parizu i kao slikar amater i skupljač modernih slika. Međutim, kada mu je bilo trideset i pet godina, odlučio je kako se mora potpuno posvetiti umjetnosti. Napustio je posao, odvojio se od obitelji i oko 1889 godine postao centralna ličnost novog pokreta nazvanog simbolizam ili sintetizam. Njegov stil, iako ne tako izrazito osoban kao Van Goghov, bio je na neki način još smjelije udaljavanje od tada popularnog impresionizma. Smatrao je da je tadašnja zapadna civilizacija „raspojasana“ i da je industrijsko društvo natjeralo ljude da žive nepotpunim životom posvećenim materijalnoj koristi, dok njihovi osjećaji ostaju zanemareni. Da bi sebi ponovo otkrio taj skriveni svijet osjećaja napustio je Pariz i otišao živjeti među seljacima Bretanje u zapadnoj Francuskoj. Dvije godine kasnije Gauguin je otputovao na Tahiti, kao neka vrsta „čovjeka suprotnog misionaru,“ to jest, došao je učiti od domorodaca umjesto da ih poučava. Obnova zapadnjačke umjetnosti i zapadnjačke civilizacije, smatrao je Gauguin, mora poteći od „primitivnog svijeta.“ Premda je ostatak život proveo na južnom Pacifiku nijedna od njegovih tahićanskih slika nije onako smjela kao slike koje je naslikao u Bretanji, no na južnim je morima on stvorio svoja najznačajnija djela koja su ga svrstala među najveće umjetnike svijeta.