Austerlitz, W.G. Sebald

Jedinstveni njemački pisac W.G. Sebald u Austerlitzu opisuje univerzalno ljudsko traganje za identitetom, vjeru u svrsishodnost sjećanja, borbu čiju zadršku tvori mehanizam samoobrane ljudskog uma od proživljene traume.

U romanu objavljenom u nakladi Vuković & Runjić, 2006 godine, u prijevodu Andyja Jelčića, Sebald opisuje čovjeka na pragu starosti koji želi rekonstruirati svoje početke kako bi razgrnuo enigmu svog identiteta. Kao dječak iz Praga u dobi od četiri godine bio je dio “Dječjeg transporta,” kako bi se pridružio engleskoj obitelji koja ga je bila voljna udomiti i sačuvati od Hitlerovog “konačnog rješenja”.

austerlitz2Nakladnik navodi kako ulazimo u priču čovjeka kojemu su kao djetetu oteli domovinu, jezik i ime, pa se sada više ne može smiriti u našemu svijetu: “U sumračnoj dvorani željezničke stanice u Antwerpenu, tako pripovjedač otpočinje svoju priču, stajao je mladolik, svjetlokos muškarac u teškim gojzericama i plavim radničkim hlačama, usredotočen na zapise i skice u svojoj bilježnici. Pripovjedač ga promatra s velikim zanimanjem i tako otpočinje odnos koji se, u nekim trenucima prisniji, a u nekima udaljeniji, razvija desetljećima i sve ga više zarobljava. theresienstadt-stampZagonetni stranac zove se Jacques Austerlitz i tek kada slučaj istodobno dovede dvojicu ljudi na najneočekivanija mjesta, korak po korak otkriva se životna priča tog usamljenog, melankoličnog putnika. Austerlitz, koji već dugo godina živi u Londonu, nije Englez. Četrdesetih godina je kao mali dječak, židovski izbjeglica, stigao u Wales, gdje odrasta u župnom dvoru malog sela, s propovjednikom i njegovom suprugom, starijim, neveselim ljudima. Dječak odrasta usamljen i kada nakon mnogo godina sazna svoje pravo podrijetlo i ime, postane mu jasno zašto se među ljudima osjeća kao stranac.”

austerlitz3Sebald piše o patnji ratnog siročeta, o prolongiranim osjećajima napuštanja, gubitku osobnosti kroz strašnu sudbinu roditelja. Fragmenti se nadopunjuju putem tridesetogodišnjih razgovora koji se raspliću na željezničkim stanicama gdje W.G. Sebaldov neimenovani pripovjedač i prijatelj Jacquesa Austerlitza zajedno pokušavaju otkriti tko je Austerlitz u stvari, kao čovjek u odnosu na društvo oko sebe, ali i kao jedinka unutar turbulentnog XX stoljeća, i unutar Europe našeg vremena. Njihove teme lutaju, kako to već biva, od takvih scena kao što je Zoološki vrt u Antwerpu koji prikazuje noćne životinje i bliskost njihovih očiju s očima “izvjesnih slikara i filozofa koji traže proboj kroz tamu koja nas okružuje samo pomoću gledanja i mišljenja.” Ima i osvrta na arhitekturu željezničkih stanica i raznih javnih građevina. Dotiču se i povijesti utvrda i metoda fortificiranja, i besmisla vjerovanja da gradnja istih može trajno zaštititi neki grad. Saznajemo svašta o populaciji leptira i ponašanju golubova, o raznom bilju, životinjama, konstelacijama, umjetničkim djelima, čudnim sadržajima koji se mogu naći u muzeju škole veterine, o malom cirkusu, i tri glavna grada koji se nadvijaju nad knjigom, Londonu, Parizu i Pragu. Na vidjelo izlazi Austerlitzov prezir prema satovima i njegova ljubav prema fotografiji, a fotografije nalazimo i na stranicama knjige.

U ovoj izuzetnoj priči o izgubljenom i pronađenom W.G. Sebald ispisuje i savjest Europe, pa nalazimo i na naizgled nevažni dio o neljudskoj arhitekturi nove glavne biblioteke u Parizu, ali i potvrdu da najljepše boje još nisu sasvim izumrle iz našeg svijeta.

PARIS;FRANCE - SEPTEMBER 08: German author Winfried George Maximilian Sebald (1944-2001) poses while in Paris,France to promote his book on the 8th of September 1999. (Photo by Ulf Andersen/Getty Images)

PARIS;FRANCE – SEPTEMBER 08: German author Winfried George Maximilian Sebald (1944-2001) poses while in Paris,France to promote his book on the 8th of September 1999. (Photo by Ulf Andersen/Getty Images)

W.G.Sebald rođen je 1944. u Njemačkoj. Studirao je njemački jezik i književnost u Freiburgu i Manchesteru. Od 1970. predavao je u Norwichu u Engleskoj. Profesor europske književnosti postao je 1987. Od 1989. do 1994. bio je prvi ravnatelj Britanskog centra za književno prevođenje. Njegove tri prethodne knjige (Vrtoglavica, Emigranti, Saturnovi prstenovi) dobile su brojne međunarodne nagrade. Godine 2001. objavio je svoje posljednje djelo, Austerlitz, oduševivši kritičare. U prosincu 2001., u dobi od 57 godina, poginuo je u automobilskoj nesreći. U ožujku 2002. posthumno mu je dodijeljena nagrada Nacionalne udruge književnih kritičara.

andersonZanimljivo u knjižarama: Winesburg, Ohio, Sherwood Anderson, prijevod Vjera Balen Heidl, Šareni dućan, 2012.

Pri posjetu Zagrebu u ožujku 2011. Amos Oz je ispričao kako mu je “Winesburg, Ohio”, najglasovitija i najcjenjenija knjiga Sherwooda Andersona, bila prekretnica u književnom radu: “Kad sam je pročitao, odjednom sam shvatio da sve, ali apsolutno sve, može biti važno… Anderson mi je kao piscu doslovce udahnuo život!”

U knjizi saznajemo kako su o Andersonu gotovo stoljeće ranije slično govorili: Hemingway, Faulkner, Wolfe, Steinbeck, Caldwell, Saroyan, Lovecraft, Henry Miller… kojima su se kasnije pridružili Ray Bradbury i Charles Bukowski koji je rekao: “Sherwood Anderson je mnogo bolji pisac od Hemingwaya, Faulknera, Steinbecka… i čitave te jebene gomile.”

Da je “Winesburg, Ohio” iznimno djelo pokazalo se već po objavljivanju 1919. godine kad je privuklo nesvakidašnju pozornost. Stariji su ga kritičari napadali, a mlađi hvalili i djelo i autora kao predšasnike novoga doba. Poput “Amarcorda”, to je djelo ljubavi koje slavi malomještanski život za nekih prohujalih vremena nevinosti i dobrohotnosti, a glavni junak, novinar George Willard, zapravo je sâm autor koji u gradiću osamljenih duša pokušava srušiti zidove što razdvajaju mještane.

Iako se kritičari nisu usuglasili je li “Winesburg, Ohio” roman ili zbirka pripovijedaka, godine 1998. uvršten je na listu sto najboljih romana 20. stoljeća Modern Libraryja i to na 24. mjesto!