Svježe obojeno, Josip Mlakić

​Dizajn i knjige, poezija, crteži i putopisi

Svježe obojeno, Josip Mlakić

07/11/2016 Ogledi / Book Reviews 0

Naša prošlost je uhvatila korijene u sadašnjosti i želi živjeti našu budućnost.

Postoji li izlaz iz labirinta? Da li je pronađeni prolaz za koji se rukama i nogama borimo samo novi ulaz u labirint ili postoji nada?

Josip Mlakić suvremeni je bosanskohercegovački pisac. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija. Roman Živi i mrtvi donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u re­žiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada. Roman Božji gnjev osvojio je nagradu žirija na Zagreb Book Festivalu u svibnju 2015.

Jedan od ulaza u složeni svijet Mlakićevog pisma možemo naći kroz pjesmu  Madrigal, nedavno umrlog švedskog pjesnika i nobelovca Tomasa Tranströmera: “Naslijedio sam mračnu šumu u koju rijetko idem. Ali dolazi dan kada mrtvi i živi mijenjaju mjesta. I šuma će se pokrenuti. Mi nismo bez nade. Najteži zločini ostaju nerazriješeni unatoč mnoštvu policajaca. Na isti način u našim životima postoji velika nerazjašnjena ljubav. Naslijedio sam mračnu šumu, ali danas hodam jednom drugom, onom svijetlom. Tu je sve živo što pjeva, vrluda, leprša i puže! Proljeće je i zrak je vrlo jak. Imam položeno na fakultetu zaborava i praznoruk sam poput košulje na konopcu za rublje.” 

bijeg-u-egipatGledajući TV-emisiju o iskopavanju masovne grobnice, Klara unaprijed zna da su tamo dva dječja kostura, a njezina majka zna da je došao čas da joj kaže sve o njihovu bijegu iz Bosne i Hercegovine. Klara i njezina majka u Švedsku su došle živjeti kao ratne izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Nakon što joj umre majka Klara na osnovi njezinih priča piše tekst o svom spasu iz rata, koji je nazvala Bijeg u Egipat.

Svježe obojeno Josipa Mlakića je literarna bravura u maniri najboljeg filmskog trilera gdje sudjelujemo u putovanju majke i kćeri kroz šumu izbavljenja. Tu sudbinsku utrku neponovljivih pjesničkih dionica autor je nazvao po biblijskom putovanju u Egipat, o čemu je pisao samo jedan evanđelist, Matej; o anđelu Gospodnjem koji u snu naloži Josipu da ustane, uzme dijete i majku njegovu, te bježi u Egipat i ostane ondje dok mu ne rekne drukčije jer Herod traži dijete kako bi ga pogubio. No Matej ne piše ništa o mukotrpnom putu do Egipta i natrag, je li Isus bio u opasnosti, što su proživjeli i je li taj put utjecao na malog Isusa. Nema ništa ni o krajolicima kojim su bježali, o prirodi koja se oko njih otvarala ili ih zaštitnički zamatala u svoju nepropusnost kao u kolijevku samog početka vremena.

mlakicU ovoj psihološki razgranatoj knjizi naš središnji prostor je šuma, gdje se dodiruju i živi i mrtvi. A šuma je u ratu mitski prostor. Ona je i sklonište i nagovještaj nade, ali i prijetnja onime što je naizgled nevidljivo, a ipak postoji. Da se opet poslužimo Tranströmerovom lucidnom opservacijom: “Iza svakog od nas koji ide lebdi križ koji nas želi sustići, proći pored nas, sjediniti se s nama. Nešto što bi nas htjelo zaskočiti odostrag i pokriti nam oči šapčući “Pogodi tko je!” Izgledamo skoro sretni na suncu dok na smrt krvarimo iz rana za koje ne znamo.”

Šuma je magični prostor kojima lutaju naša majka i naša kći, junakinje ove izvanredne knjige: “Progrijavalo je sunce. Po vrhovima bukava i na mjestima gdje su se krošnje susjednih stabala dodirivale stvarale su se svjetlosne aure, zvjezdaste mrlje svjetlosti koje su se palile i gasile kako su se one kretale. Ušle su u šumu. Djevojčica je je zastala pokraj stabla bukve i gledala uvis, prema vrhu krošnje. ‘Idemo,’ rekla je ona. Tada su ugledale srnu i lane. Najprije lane. Ugledala ga je djevojčica. Nije se bojalo. ‘Bambi,’ rekla je i potrčala prema njemu.

Srna je upala u zamku desetak metara dalje.”

U šumama u vrijeme rata možemo se s pravom pitati je li život samo luda slučajnost. Granatiranja upravljena prema dobro ukopanim rovovima na drugoj strani rasprskavaju se u šumama i naseljima između linija u mnogobrojne male, otrovne, metalne smrti. Ako dublje zakoračimo naići ćemo na minska polja nasumice postavljena – pa zaboravljena – od prestravljenih ljudi kojima je do svetosti života drugoga stalo manje nego do crnog pod noktima, jer strah rađa okrutnost a pripadnost skupini i slijepa pokornost zakonu skupine  briše osobnu savjest čovjeka.

Šuma nas prima, ali ostaje ravnodušna prema našoj iznenadnoj gruboj intruziji, kao prema čavlićima zabijenim u beskrajnu strukturu godova života koji opstaju i nama usprkos. Može nas katkad i zaštititi ako nam je korak toliko lak da ne remetimo sklad kojim šuma diše. Kada stignemo do neke čistine pitamo se da li smo došli do praznine svog kraja ili se otvaraju spasonosne prosjeke, kao izlaz iz labirinta? Da li se radi o onoj Tranströmerovoj neočekivanoj čistini koju može pronaći samo onaj koji se izgubio? Svi oni među nama koji nisu bez nade. Otvorenog srca. Još uvijek je proljeće i zrak je vrlo jak. Tišine tu nema. Šuma sve vidi i čuje. Kako je napisala brazilska spisateljica Clarise Lispector, čija je majka u vratolomnom bijegu od vojske u pohodu stigla iz Ukrajine  sve do dalekih obala Brazila s bebom Clarice u  trbuhu: “Kontinuirano disanje svijeta je ono što čujemo i zovemo tišinom.”

U knjižarama: Tomica Šćavina, Ornamenti pada, HDP, biblioteka časopisa Poezija, 2015. Spisateljica i pjesnikinja Tomica Šćavina, po struci psihologinja, autorica je pet knjiga u formi romana, priča, kolumni i eseja. U pogovoru ovoj, netom izašloj, intrigantnoj i mediteranski slikovitoj pjesničkoj zbirci pjesnik i esejist Davor Šalat navodi kako se Tomica Šćavina pokazuje kao autorica bogate emotivnosti i originalne izražajnosti.