Stigao sam u Trindade u tri ujutro. Hladna, gluha noć. Nigdje nikoga, osim psa koji spava ispod jedine svjetiljke i čuva crkvicu od bijelog vapna na kojoj čitam velika plava slova: Igreja adventista dia 7, 1967. Šumski put vodi me do plaže. Legao sam u pijesak i naslonio glavu na jangadu, ribarski čamac izvučen na obalu.

Ulazim u četvrti sat, koji je, po Szymborskoj, sat u kojem nas Zemlja izdaje, sat u kojem do nas dopire vjetar izumrlih zvijezda, šuplji sat, klopka za ostale satove, sat a-što-ako-ništa-ne-ostane-iza-nas. Crna rupa, ili crna točka gusara koji su jednom davno nastanjivali Trindade, maleno ribarsko mjesto na obali Brazila.

U tišini čekam svjetlo koje s petim satom otvara konture nepoznatog svijeta i unosi radost unutar praznine, čudesnu neutralnost duha koja dušu odvaja od stvari od ovog svijeta, i koja, još uvijek izvan nebeskog, iznenada cvijeta u čisti raj slobode, o čemu sveti Ivan od križa pjeva u svom duhovnom spjevu. To je samoća puna divljih ptica i čudnog drveća, stijena, rijeka, pustih otoka, jaguara i živahnih majmuna. Nebo se ogleda, natječe sa svojom slikom u plavom moru. Brijegovi divljih šuma otvaraju korita pješčanih plaža. Potoci naviru na stijene i oko mene se otvaraju slike radosti koje zadiru u dubinu, u samo dno bunara ljudskog duha, u samoću osvijetljenu pigmentima života.

Da, sanjam otvorenih očiju, i ovog sam puta sretan zbog toga. Sasvim sam u novom svijetu koji se budi oko mene – moji otisci bili su prvi u pijesku toga jutra – osluškujem kucanje prvih minuta novog, jedinstvenog dana.