O knjigama

​Dizajn i knjige, poezija, crteži i putopisi

O knjigama

04/02/2018 Poezija / Poetry 0

 

JUŽNI KRIŽ, Tomica Bajsić

Bajsiću je uspjelo ono što se već činilo nemogućim u hrvatskoj književnosti – uspio je na papiru zadržati nešto važno od onog autentičnog i u biti neprepričljivog iskustva rata i to na potpuno depatetiziran, sirov, a opet poetski rafiniran način. Bez puno okolišanja valja reći da su Bajsićeve pjesme među najboljim literarnim stranicama o Domovinskom ratu uopće, ako već ne najbolje. Pjesma U krugovima – koliko je poznato – nema uopće valjana konkurenta u svojoj domeni, no to je samo jedna od Bajsićevih pjesama bez kojih ne bi smjela osvanuti niti jedna naša nova antologija (Kardinal Kuharić na telefonu 9872 ili Velika vrata rata, Neprijatelju, Himna ubijanju). Na svoju sramotu, književna kritika je posve zakazala u ovom slučaju.

Nenad Rizvanović, Slobodna Dalmacija, 2001

Tomica Bajsić: Pobuna obješenih

Govore da ćeš ono što i kako činiš na sam dan Nove godine ponavljati svih tristo šezdeset i pet dana. Kako dosadno, mislio sam i, ne bih li preduhitrio dosadu repeticije, gotovo sam uvijek izbjegavao bilo kakvu radnju na taj dan. Sve do ovog prvog u siječnju kada sam, u ruke uzeo knjigu Tomice Bajsića, “Pobuna obješenih”. A uzeo sam je ne bih li pročitao pjesmu dvije, ne bih li se podsjetio na pismo pjesnika kojemu sve predvidljivija kritika unaprijed prišiva poeziji uglavnom izvanjske atribute ratne, stvarnosne, tranzicijske poezije…
A kada sam je, nakon gotovo u njoj prosanjanog prijepodneva, ispustio iz ruke, rekao sam: ako su priče o usudu ponavljanja jednake radnje kroz cijelu godinu koje se pripisuju originalnom sječanjskom činu točne, tada će ova godina biti sjajna! Što to toliko sjajno i kako to sjajnim radi Bajsić? U pokušaju da na to odgovorimo, prostor individualne poetike ove knjige podijelit ćemo u dva metodička podpitanja. Prvo je, gdje i kada pjesnik piše, a drugo je kako to čini.

Svjestan prividne ishitrenosti ove gotovo dosjetke, ali i svjestan činjenice da čitatelj, ako to želi, njezinu potvrdu može naći u katalozima suvremene književne produkcije, prvo ću pitanje postaviti u već fragmentarno ispisan procijep kojega su u nas ostavile dvije knjige: “Diktator” i “Anarhokor”. Njihov je autor, naš portir moderne i ključar postmoderne, avangardist euroazijskih asfalta, Josip Sever.
Slijedivši osobni senzibilitet pjesnika koji, ako je dobar, uvijek k nama dolazi niotkuda, Bajsić je, barem se tako čini, ovdje napisanu pobunu, što se njezine poetske ideologije tiče, počeo podizati baš s te kote između diktature i anarhije; iz polazne točke submisivnog diktatora slova u vremenu u kojemu i sama anarhija zvuči nekako pregaženo sentimentalno. Da je toga itekako svjestan, Bajsić ilustrira u gotovo svim pjesmama ciklusa “Čudak za bankomatom”, “Slonovi marširaju” i “Pogled kroz zjenicu pčele”.
To su poglavlja koja ukazuju na to gdje i kada je ova knjiga nastala. A nastala je u vremenu kojega i kakvoga smo valjda i zaslužili. Jer, u njemu: “Diktatori defiliraju / poput figurica u mehaničkom cirkusu. / Taj vrtuljak ne pokreće električna / ili neka druga umjetna energija / pokreće ga naša volja, ili / nedostatak volje.” Diktatori, nastavlja rezignirani glas anarhokora iz pjesme: “Budu svrgnuti / od zamora materijala / ili od sebi sličnih / budu pojedeni, / ubiju se / ili žive mirnu starost.”
No tu nije njihov kraj, nastavlja glas kojega bespametno nazivaju (samo) tranzicijskim: “…naša ih pohlepa reciklira / utjelovljeni su promašenim nadama / naših mladosti.” Nastala je ona i u vremenima egzistencijalne nepokretnosti u kojemu, zatočeni na balkonima, izvanski svijet primamo na način kućnih mačaka: njušeći cipele putnika koji zalutaju i u naš dom (10).

U vremenima u kojima “zvijer nije nestala / samo spava / preblizu da bismo je vidjeli” (20). Tu, dakle i sada, Bajsić situira dominantni poetski zamah koji zaživi u zamahu najopširnijih ciklusa “u prozi”, “Gašpar noćnik” i “Pismo iz zemlje Inuita”. Svojim, do savršenstva izbrušenim stilom i cizeliranim izričajem, Gašpar i Pisma demonstriraju ono “kako” se ovakve pjesme rade. Iako kaže da netko drugi, a ne on, treba objasniti tko je bio taj Gašpar kojega se pripisuje Aloysiusu Bertrandu, trajnoj inspiraciji simbolista i nadrealista, i, iako “priznaje” da ne zna “ni tko ga je napisao”, i da ga nije niti čitao…
Bajsić u “pjesmama u prozi” na tragu Bertranda svoj glas upisuje u sam vrh suvremenog nam pjesništva. No, mimikrija autora koji “ne zna” o čemu i o kome piše, koja korespondira s višestruko literariziranom mimikrijom samoga Gašpara, s pitanja “kako” vraća nas na jedno od prethodnih: “gdje?”.
Da je, baš kao i pjesnik poput Bajsića, Gašpar svugdje i nigdje, svjedoče i ekstatički ekskursi našeg i samo našeg “rubnika” maestralne erudicije, Alda Paquole. Razmišljajući o Gašparu noćniku, Paquola tvrdi da je on duh koji trajno nastanjuje Vodovodnu ulicu u Rijeci. Zašto? Pa zato jer, ona “ne pripada gradu, ne pripada stanovnicima, ne pripada nikome osim vlastitoj organizacijskoj opstojnosti, posve nezainteresiranoj za trajanje i budućnost.”
A baš to su dimenzije prostora lutanja i snoviđenja iz kojih dolaze i u koje odlaze vječnici o kojima je u ovome prikazu bilo riječi: bez obzira na to radi li se o Gašparima, ili o onima koji bez njega pod rukom, ne žele pisati. Tomice, dobrodošao u Rijeku!
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

Tomica Bajsić : Pobuna obješenih

Ono za čime žudi Bajsićevo pjesništvo upravo je rekonstitucija mogućnosti jednoga drukčijega, u punom značenju te riječi izvornoga pogleda. Napor da se iziđe iz začaranoga kruga jedne izmanipulirane fenomenologije zato da bi se svijet pokazao u svome izvornome bljesku, a ne rutiniranome polusvjetlu, ono je čime se Bajsić upravo ovom knjigom dosad najradikalnije udaljuje kako od naraštajnih tako i bilo kojih inih recentnih okvira suvremenoga hrvatskoga pjesništva. Ta ga, koliko pjesnička toliko i diskurzivna izvedba ove knjige približava nekim do danas najintrigantnijim mjestima europskoga književnoga moderniteta. Ono što doista nadahnjuje u Bajsićevu “slučaju” upravo je bogatstvo, ta prividna anarhoidnost njegove poezije u kojoj se i nadalje susreću jedna posve za hrvatske prilike neobična načitanost i jedna neobična količina života, života u putovanju koje ne prestaje, a ne njegove imitacije, života kojemu stih ili općenito pismo nisu nikada bili mjestom zatvaranja u znano, nego otvaranja u neznano, i to bez ostatka –
Delimir Rešicki

SVIJET KAO IZGUBLJENO MJESTO IZVORNE, A NE PERVERZNE DOGAĐAJNOSTI ILI O EPIFANIJI PUTA

Pokušati iznova vidjeti i do/živjeti svijet kao ono izgubljeno, izvorno Jedno, premda sa sviješću o sudbinskoj nemogućnosti jednoga takvoga pothvata nas (post)modernih, oduvijek je bila inicijalna pjesnička žudnja Tomice Bajsića, manje-više eksplicitno ili implicitno, potpuno je nevažno, utkana u njegovo stihovlje i onda kada je pisao o nečemu samo naizgled posve drugome – recimo, ratnoj ili tranzicijskoj stvarnosti. U književnosti u kojoj je rigidna simplifikacija oduvijek u temelju mišljenja o bilo čijem pojedinačnome autorskome opusu, jedan od većih previda bio bi, svakako, Bajsića doživotno smještati u geto tzv. ratne ili tzv. stvarnosne poezije, pa ma koliko se na prvi pogled to činilo – posve logičnim. Jer, ponavljam tezu iz prve rečenice, svaki događajni fon Bajsićeve poezije, onda kada se ona (poezija) čita u svojoj dosad objavljenoj cjelini, trag je istinske žudnje za nečim posve različitim od puke, referencijalne, anegdotske deskripcije i rata i hrvatske tranzicije i pridružene joj društvene patologije (pa ma koliko bila potresna i dijagnostički točna, a ponekad i anegdotski jednostavna). Ono za čime, da puno ne duljim, žudi Bajsićevo pjesništvo, upravo je rekonstitucija mogućnosti jednoga drukčijega, u punom značenju te riječi izvornoga pogleda, vida koji će nastojati zaboraviti upravo to da je pseudo zor već nekoga krivo okoštaloga subjekta. Napor da se iziđe izvan začarnoga kruga jedne izmanipulirane fenomenologije zato da bi se svijet pokazao u svome izvornome bljesku, a ne rutiniranome polusvjetlu, ono je čime se Bajsić upravo ovom knjigom dosad najradikalnije udaljuje kako od naraštajnjih, tako i bilo kojih inih recentnih okvira suvremenoga hrvatskoga pjesništva. Ta ga, koliko pjesnička, toliko i diskurzivna izvedba ove knjige, približava nekim do danas najintrigantnijim mjestima europskoga književnoga moderniteta, prije svega pjesnicima koji su kušali zasnovati jednu novu, umnogome dekonstrukcionističku fenomenologiju ispredanu na tananim nitima između stiha, tzv. pjesme u prozi ili, jednostavno, fragmenta. Spomenut ću, primjerice, Pongea, Bonnefoya, Michauxa ili Bertranda i njegova Gašpara kao izravnoga junaka ove knjige, što odmah daje naslutiti kako «Pobuna obješenih» izravno, svjesno ili nesvjesno, i te kako komunicira s onom praksom hrvatskoga pjesništa koje je i živo i plodonosno komuniciralo s gorespomenutim klasicima francuske književnosti – dakle, razlogovcima. Ono što ga pak (i ovdje) razlikuje od većine razlogovaca upravo je dosljedna žudnja za vizurom iz obzora epifanične događajnosti putovanja kao temelja istinski probuđujućega viđenja svijeta, a ne spekulativne metafizike, koja je počesto u hrvatskoj varijanti zaboravljala da je temeljno pitanje za pjesnika, primjerice kod Pongea, bilo to čega se sjeća oblutak, a ne beskonačno i patetično mapiranje svijeta kao ništavila nakon (ionako sumnjive) demijurške abdikacije.
No, vratimo se nakon ovoga ezoteričnoga ekskurza s praznih visina na rahlu zemlju – ono što doista nadahnjuje u Bajsićevu «slučaju» upravo je bogatstvo, ta prividna anarhoidnost njegove poezije u kojoj se i nadalje susreću jedna posve za hrvatske prilike neobična načitanost i jedna neobična količina života, života u putovanju koje ne prestaje, a ne njegove imitacije, života kojemu stih ili općenito pismo nije nikada bilo mjestom zatvaranja u znano, nego otvaranja u neznano, i to bez ostatka. To, za nas novovjeke neznano, a kažu nekada znano mjesto bivanja jednim s izvornom ljepotom i događajnošću svijeta, pa ma koliko melankolična ta ljepota nekada bila, raskrižje je na kojemu se loša poezija odvaja od one koju uvijek vrijedi čitati, pa makar i kao uspomenu na istinsko čitanje.
Premda oni koji su na tom raskrižju doista prodali dušu ponekad, na prvim metrima puta, misle kako su pošli na pravu stranu zato što se odnekud iz blizine čuje silna graja, pjesnik se vjerojatno postaje onda kada se više ne uje ništa, osim užeta na vjetru. Ali, ne onoga na kojemu visi nečije mrtvo tijelo, nego onoga koje je drevni simbol istinskoga spoja nebeskoga i zemaljskoga, tamo gdje još nema ni ljudi ni bogova, nego horizont (još uvijek) sja u svojoj mističnoj ljepoti.
Tim užetom vezana je i brodica uz mol ako je, doista, plovila.

Delimir REŠICKI

Stvaranje vječnosti, Davor Šalat

Sukcesivnost, susljednost, kao da je nešto posve suprotno ideji vječnosti, koja nema ni početka niti kraja i u kojoj sve živi istodobno. Znamo pak, kako je Jorge Luis Borges naslovio jednu od svojih slavnih knjiga, da postoji i povijest vječnosti, odnosno povijesne mijene različitih ideja o vječnosti. Jedna od povijesno posljednjih takvih ideja bila bi, znatno posvjetovljena i ovostrana, modernistička zamisao pa i ideologija vječnoga napretka. U umjetničkim modernizmima, s posebnim naglaskom na poeziju od Baudelairea nadalje, dominirala je pak silovita žeđ za novim svjetovima, za još nikad čuvenim duhovnim i inteligibilnim prostorima i egzotičnim iskustvima. Pjesnici su se nadvisivali u razgrtanju plašta realnosti i stvaranju autonomnih fantazijskih konstrukata. Tako je otkrivena i – sada bismo već rekli – reciklirana u bezbrojnim inačicama neka procesualna vječnost, beskrajna susljednost svagda novih imaginacijskih senzacija i silovitih preobrazbi književnih izričaja. Takva je pak vječnost, kad je diktat neprestane novosti iscrpljen, s postmodernizmom zamijenjena još ovostranijom i kratkotrajnijom vječnošću preslagivanja kulturnih slojeva i hiperteksta tehnicističkih virtualnih svjetova.
U modernističkoj i postmodernističkoj zamisli o susljednoj vječnosti rodno je mjesto i poezije Tomice Bajsića, jednoga od najzanimljivijih pjesnika generacije devedesetih, ali sada već i cjelokupne aktualne transgeneracijske hrvatske pjesničke scene. Naizgled je paradoksalno da je svoj poetski stroj susljednje vječnosti Bajsić pokrenuo baš u okružju koje u najvećoj mjeri niječe bilo kakvu vječnost – naime, usred osobno proživljene ratne stvarnosti. No ta stvarnost kao da svakom životnom trenutku daje neku iznimnu vrijednost i intenzitet za neko vrijeme prevladane ili odgođene smrti. Iz takva intenziteta Bajsić je, još od svoje prve zbirke pjesama Južni križ iz 1998. (nagrađene na Goranovu proljeću), i o ratu napisao pjesme – paradoksalno – vitalističkoga naboja, koje svjedoče da ukupnost života i njegovi neiscrpivi detalji nikad ne mogu biti poništeni čak ni u najrazornijim okolnostima. To je, uostalom, bila i jedna od najautentičnijih hrvatskih ratnih poezija jer je, posve očišćena od svega deklarativnoga, zahvaćala rat u svoj njegovoj tragičnoj ogoljenosti te se ljudski i poetski obračunavala s njime i nadvladavala ga intenzitetom trenutka koji se, usuprot posvemašnjoj destrukciji, gotovo produljavao u vječnost.
Svojevrsno stvaranje vječnosti možda je još prezentnije, plastičnije, gotovo filmičnije, u Bajsićevu konstantnom civilizacijskome nomadizmu u kojemu za gorivo svoje mašte, koja se asocijativno i kronotopski širi do impozantnih razmjera, uzima svoju iznimnu upućenost i nevjerojatno mnogo stvarnosnih podataka o najrazličitijim zakucima našega planeta i povijesnih kultura koje su se na njemu razvile. U Bajsićevim, rogićevski rečeno, landranjima po širokim prostorima u prvome redu Brazila i hispanoameričkih zemalja, a zatim i bezbrojnih drugih krajeva svijeta kao što su Kongo, Kina, Sjedinjene Države, Francuska, Španjolska, Bosna, Polinezija, najasnije se očituje temeljna karakteristika poezije našega autora. Naime, supostojanje, odnosno istodobnost s jedne strane gotovo sirove, a počesto i šokantne zbilje, a s druge strane snažne imaginativnosti, čak i oniričnosti koja se s pomoću te iste zbilje osovljuje u neki autonomni pjesnički univerzum. Sve dosad rečeno, sa snažnim naglaskom na eksteriorizaciji, vizualizaciji i geografizaciji eminentno duhovnih iskustava najbolje izražava sam Bajsić i u jednoj programatskoj pjesmi, objavljenoj u njegovoj četvrtoj zbirci pjesama Zrak ispod mora, za čiji je rukopis prošle godine dobio nagradu Dobriša Cesarić u Požegi:

GEOGRAFIJA POEZIJE
Religija otvorenog prostora
jedno od vodotočja umjetnosti
ničim kemijski proizvedena
ljepota, samorodna.
Iz bunta, otpora ništavilu.
Poezija je uspon na planine nepoznatog
krhotine snova spuštene na zemlju
rijeka koja vodi do izvora
pročišćenog
od magnetskih devijacija
i do tog duha u nama.
Sirovost stvarnosne građe, koja Bajsiću služi za fantazijom prekombinirane poetske svjetove, dopušta pjesniku vrlo izravan govor o onome što bi inače bilo vrlo opasno za samu poetsku supstanciju. Bajsić tako, kao što je prije bio posve izravan u tematiziranju rata, sada posve otvoreno daje reske opservacije o bolnim, a često i kontroverznim političkim i egzistencijalnim temama kao što su komunizam, bivša Jugoslavija, Domovinski rat, iskonstruirano izjednačavanje krivnje svih zaraćenih strana, pretvorba i privatizacija, bahati politički i tajkunski sloj te osiromašenje i slomljenost gubitnika tranzicije. No kao i kod tematiziranja rata, „istinski šok realnosti“ (kako je pogovor Bajsićevoj knjizi precizno naslovio Delimir Rešicki) i sada je zapravo pravi zamašnjak za pjesničku imaginaciju koja u povišenoj temperaturi nizanja i kombiniranja intenzivnih realija nanovo uzlijeće u neku, kako već rekoh, susljednu vječnost („U doba ratnog kaosa / miljenici sreće bacili su kocke / i prisvojili komade zemlje ljudi. / Znate li baladu o cvrčku i mravu / balovima bez maski i visokom društvu / koje kroji drugima sudbinu / iza svilenih zastora / čipka na čipku: u vrijeme dok se lutalo rovovima / kao katakombama ukletog svijeta / u glavnom su gradu / marljivo stvoreni temelji feuda. / Ratni profiteri prvi su na misi: / oni kleknu na kameni pod katedrale / i zauzmu dostojanstven stav / nalik Richardu Lavljeg Srca / pri povratku iz Svete zemlje / milijun puta zahvaljujući bogu / što ih je doveo do bogatstva / nesvjesni da se njihov bog / i bog obespravljenih / ne mogu prepoznati u crkvi / na istom putu, ili u isto vrijeme / proći kroz ista vrata“).
Bajsićeva elevacijska imaginacija, međutim, ne hrani se isključivo šokantnom realnošću, tragističkim patosom ili moralistički motiviranim „skalpelom kaosa“. Taj rugobni, no literarno vrlo snažan pol njegova pjesništva kao da svoj – bodlerovski intoniran – azurni antipod dobiva u pozitivno pa i ljepotno doživljenu prirodnome arealu, a nadasve u vitalističkim srsima koje u našega pjesnika izaziva svaka pomisao na proživljena ili imaginirana putovanja (iako aktera na tim putovanjima počesto zatječe i kakav locus horridus, ipak je čest i, doduše ponešto futuristički modificiran, locus amoenus: „Nema ništa ljepšeg od pogleda na avione u zraku // Zlatna sunčeva kora na krilima ljepša je od repatica. / Avioni su plugovi koji oru neomeđenim nebom // 6 tjedana na groblju brodova u Trogiru radili smo / na jedrilici i gledali avione kako slijeću i polijeću. / Jasno je da su oni Noina arka modernog čovjeka“).
Takva putovanja kao da su dosad, a tako i u zbirci Zrak ispod mora, bila srž ne samo Bajsićeve doživljajnosti, već i pjesničkoga prosedea, počesto slična kakvu remboovskom „pijanom brodu“, koji, i na izraznoj i značenjskoj razini, plovi u nepoznato. Stoga je putovanje u nepoznato zapravo sinegdoha cjelokupnoga Bajsićeva pjesništva i njegova stripovski spektakularna mašta kao da sugerira kako avioni i brodovi, koji kao naslov prve pjesme otvaraju knjigu, nisu tek senzacije za adolescente nadraženih osjetila, nego u prvome redu slikovni otponci i metaforički pozivi na pustolovno otkrivanje nepoznatih prostora duha.
Takovrsno je pak otkrivanje i putovanje sama supstancija Bajsićeve susljedne vječnosti, života kojem je temeljni smisao i spasonosna dimenzija u samu njegovu vječnu događanju.

Tomica Bajsić : Zrak ispod mora

Kategorički imperativ Tomice Bajsića temelji se na paradoksu čvrstih vrijednosti pojmljenih kao niz opće dobrih pojedinačnih uvjerenja. Drugim riječima, ukoliko nam trebaju čvrste vrijednosti (a nije da nisu upotrebljive) tada nam trebaju jedino one koje se grade iz iskustvenih nizova valjanih (i dobrih) pojedinačnih uvjerenja. Primjer za ovo je tata Malog princa, Saint Exuperry; pustolov poput Tomice, onaj koji je, kad mu je svijet krenuo ususret, otišao pogledati ima li zraka ispod mora.

Mreža znanja o svijetu Tomice Bajsića riječima bi se dala nacrtati ovako: ne postoji povijest; postoje njezine verzije. Ne postoji Dobro i Zlo. Postoji ispravno i pogrešno. Memorija je infrastruktura povijesti. Najvažnija je ona osobna. Ona koju zovemo kontramemorijom. Ona koja se protivi panoramskim planovima povijesti i koja pred lice njezine službene verzije uvijek prinosi zrcalo krupnoga plana. Njome se ispunjavaju prostori slobodne, sive zone vremena koje je za nama. Kada se tako udaljena od moći, posloži, kontramemorija piše kontrahistoriju. Ili genealogiju.

Kad smo već kod nje, reči nam je da iz nje slijedi i ideja morala. Pitanje moralnoga čina za Tomicu Bajsića produkt je koji proizlazi iz pitanja perspektive. Realizam povijesti, njegove statističke činjenice, za pojedinca je opasan i nezanimljiv esencijalizam. Nezanimljiv, jer ga u vrtlogu vremena zaobilazi: opasan, jer, zaobilazeći ga, pojedinca ubija! U ime naroda, u ime nacije, u ime zastave… a sve radi osobnog profita prljavih gospodara rata.

Kategorički imperativ Tomice Bajsića temelji se na paradoksu čvrstih vrijednosti pojmljenih kao niz opće dobrih pojedinačnih uvjerenja. Drugim riječima, ukoliko nam trebaju čvrste vrijednosti (a nije da nisu upotrebljive) tada nam trebaju jedino one koje se grade iz iskustvenih nizova valjanih (i dobrih) pojedinačnih uvjerenja. Primjer za ovo je tata Malog princa, Saint Exuperry; pustolov poput Tomice, onaj koji je, kad mu je svijet krenuo ususret, otišao pogledati ima li zraka ispod mora. Naslov je to pjesme koja sažimlje kategorički imperativ na kojemu se temelji i cijela ova knjiga.

Osim kontramemorije koja je možda najslikovitije predstavljena u supstituciji Šop umijesto Tita (a ide ovako: “Koliko si imao godina kada je umro Tito? Ne želim reći, ni pod prijetnjom smrti”, da bi, u istoj pjesmi završio stihovima: “Nikola Šop umro je 1982. godine, kada sam imao četrnaest godina”) ono što vidljivo obitava u Bajsićevoj knjizi je protest protiv kolonijalizma. No, što knjigu čini posebno zanimljivom, ne samo onog općepoznatog, centrifugalnog tipa kolonizacije, nego i onog njezinog, manje vidljivog, centripetalnog oblika. Baš kako čitate: kolonizacija koja se kreće od centra prema (u pravilu udaljenoj) periferiji je centrifugalna; dok je ona koja je okrenuta na unutra, k središtu koji je blizu mjestu njezine emanacije, jest centripetalna.

Centrifugalna se izravno bavi Dragutinom Lermanom, istraživačem u Kongu, koji je “otkrio” Zrinjske slapove. Budući da je imenovanje, ponovimo to, jezička strana prava na posjedovanje, imenovanje nečeg imenovatelju koji u pravilu dolazi iz druge kulture, nepoznatog, eminentno je kolonijalni čin. Tomica najprije poručuje Lermanu Požeškom da je trebao te slapove “u srcu Conradovog Srca tame nazvati drugim, domorodačkim imenom ili ih ne zvati nikako”, onda ga moli da slap “vrati nazad ako već mora imati ime, neka bude nešto drugo”. Predlaže neka od u kulturi slapova izraslih imena: suze Miriam majke ljudi, ili Utočište slonova koji ne žele umrijeti, ili, ne bi li obje strane bile zadovoljne: Nepoznati slapovi.

Za naša podneblja, ona u kojima svi slapovi imaju imena od stoljeća sedmog, Tomica je rezervirao sablasnu, centripetalnu kolonizaciju – onu koju u eseju “Tragedija Srednje Europe” Kundera zove “samokolonizacijom”, a američka filozofkinja Kelly Oliver, spajajući Freuda i Fanona “kolonizacijom psihičkog prostora pojedinca”. Radi se zapravo o zločinu protiv čovječnosti kojega gospodari obećane zemlje u kojoj stanuješ, dok te ubijaju i za nju i za tvoje bolje sutra, počine u njezino ime. Pritom ti otmu glas, ime i prostor kojega si im, svojom žrtvom, za njih izborio. Nju čitamo u potresnoj pjesmi “Krv drugih”. U njoj “Stari su poslali djecu u rat protiv druge djece kako bi se domogli plijena onih drugih starih. Djeca su ustala u prijateljskom savezu obraniti se, jer tako im nalaže njihov jednostavni svijet, u kojem je osnovni instinkt samoodržanja još uvijek napet kao struna…”.

Budući da se kreću stazama koje su poznate jedino starima koji su ih tamo poslali, djeca se ubrzo izgube u magli, nakon čega postanu vojnici koji se mole: “Bože, čuvaj moje suborce, moj život i onaj od neprijatelja”. Od rata osijede, i “nose, svaki za sebe, kišne ograče svoje samoće”. Zašto je tomu tako: zato jer im je kralj cvrčaka uzeo glas. Na isti način na koji je Lerman oteo ime slapovima i tako im ukrao život. Ali, on je barem bio uvjeren da to radi “drugima”. A ova su djeca, tek ogrnuta u samoću, shvatila da su Svome bila Drugo. No nisu klonula. Ne jedan od njih otišao je i sam vidjeti, ima li zraka ispod mora.

Knjiga preda mnom zastrašujuće je lijepa, poetična i istinita! Uz onu skitsku Damira Šodana, upire prst k samom vrhu nacionalnog parnasa, i prstom uprtim u beskon otvara i zatvara godinu koja, za koji dan, sklapa i tristošezdesetpetu stranicu…

Nikola Petković

Začitavanje: ‘Dva svijeta i još jedan’

Domaća prozna produkcija je ogromna. Ima tu svega i svačega, a mi smo vam izdvojili nešto zaista posebno. Knjigu o moru, rijeci i jednom jezeru.

U proljeće je previše zeleno i svijetlo, ljeto nije doba za čitanje lijepih, nego glupih knjiga, i na kraju je stigla jesen – prve kiše koje podsjećaju na Macondo najbolja su kulisa za čitanje prve prozne knjige Tomice Bajsića, vrsnog prevodioca i pjesnika neizlječivo zaraženog virusom daljine i bolesnog od portugalske tristese.

Dva svijeta i još jedan (Naklada Ljevak) – tamna i muljevita prošlost prvog svijeta, njegova sadašnjost, i odjednom začujete kako oko vas diše treći svijet…

Brazilska obala, jutra u zvonjavi, slani miris mora, kobaltno plava vrata starih kolonijalnih kuća i limunsko žuti prozori. Priče o gusarima i noćnim damama, o davno potonulim brodovima, duhovima iz amazonske prašume, u misli naviru Fitzcarraldo i njegov nasukani brod usred gustiša, ciganin Melkijades koji prodaje led, labirint argentinskog slijepca. Putopis, a ujedno i bajka na čijim stranicama žive stvarni ljudi usporedo s ljudima iz legende, oko kipa Brigitte Bardot pletu se musava crna djeca, a stvarne, dokumentarne slike između korica pokazuju samog Bajsića ispred bara na plaži kojeg drži neki Nijemac i maglovite vrhove planinskih lanaca negdje u unutrašnjosti zapadnog Brazila.

Knjiga koju morate zavoljeti. Knjiga koja bukti unutarnjom vatrom, zaboravljenim bojama i neispričanim legendama. Knjiga za koju je teško vjerovati da ju nije napisao neki nesuđeni južnoamerički nobelovac, knjiga iza koje se skriva Corto Maltežanin, knjiga za koju je, naprosto, zaslužan jedan obični, skromni zagrebački dečko.

Zrak ispod mora

Na trgu Georgea Orwella u Barceloni,
blizu kojeg je taj veliki pisac živio
za vrijeme građanskog rata u Španjolskoj,
trži se tmurnim, ali jasnim ekpresionističkim
bojama poput onih na slikama Emila Noldea,
post-kišna atmosfera i zatvorena struktura trga
priziva onaj Orwellov mrak u kojem se sve vidi,
a u turističkoj brošuri piše da nije sigurno
ovdje se zadržavati ili hodati po noći –
na jednoj sam zgradi prepoznao i rupe
od avionskih šrapnela iz građanskog rata…

(Tomica Bajsić, iz nove zbirke poezije koja izlazi u jesen)

Božidar Pavlović

29.11.2007

PJESME SVJETLOSTI I SJENE ZAREZ, 2004., DELIMIR REŠICKI

Svi oni koji su u prošlome broju Zareza u ovoj anketi čitali Edu Popovića, zasigurno se prisjećaju koliko je samo pohvalnih riječi uputio dugoočekivanoj, drugoj zbirci pjesama Tomice Bajsića naslovljenoj Pjesme Svjetlosti i Sjene , a koja je ovih dana napokon stigla u knjižare. I ja ću učiniti doslovno isto i ako netko (pomalo) zlobno pomisli kako je riječ o koordiniranoj akciji na relaciji zagrebačke Utrine (tamo živi Edo) i osječki Sjenjak (tu živim ja), bit će potpuno u pravu! Edo i ja, još od vremena prvijenca Južni križ , osnovali smo nešto kao fun-club Tomice Bajsića, toga doista unikatnoga, usamljenoga talenta mlađe hrvatske poezije. Neću mnogo duljiti i izbjegavati biti posve konkretan – malo je, i u okvirima poetskih granica mnogo širih od onih hrvatskih, ljudi koji su ispisali tako uvjerljive stihove o ratu i autentičnome, osobnome ratnome iskustvu, pisaca kod kojih je stihovna kristalizacija jednoga posve tragičnoga, shizofrenoga, traumatskoga iskustva dovela do takva stupnja poetske (pa i ljudske) samosvijesti…

Delimir Rešicki

IGOR GAJIN: PJESME SVJETLOSTI I SJENE

Portal HTNet, 2004

Ali iz 2004., sigurno vrijedi i treba zapamtiti barem jedan naslov, naslov koji svojom kvalitetom uvelike nadilazi ostatak (ne samo) ovogodišnje produkcije i koji će u dogledno vrijeme biti vrlo teško nadmašen. Dakako, riječ je o zbirci “Pjesme svjetlosti i sjene” Tomice Bajsića. Zbirka koja će još dugo biti čitana, proučavana, spominjana, utjecajna te sponosom prevođena kao obiteljsko srebro. Drukčija sudbina bi bila samo (nimalo iznenađujuća) nepravda.

Ocjena: izravan upis u antologiju i povijest hrvatskog pjesništva

Iako je uobičajeno da književne recenzije na portalu HTnet završavaju ocjenom od 1 do 5, Igor Gajin se ovaj put odlučio za opisnu ocjenu koja glasi: izravan upis u antologiju i povijest hrvatskog pjesništva!

‘Započeta na Estudantil pautado papel, papiru od 56 g formata 115x155mm, 80 listova Wolco grafica e editora ltda. Rio de Janeiro Brasil i završena na 50 listova Folhas Internas. Papel apergaminhado 56g 150×205 mm – com pauta umetnuto još 14 listova na Pergamenati natural Carta creativa 90g A4 i 7 listova Fabriano Writech Unica bianco.’

Priznajte, već ovo zvuči kao sjajna poezija jer gore navedeni slijed riječi naprosto zamantra čitatelja svojom zvučnošću i ceremonijalnim tonom koji bi, stječe se dojam, trebalo strahopoštovati.

Zapravo je riječ o kurzivnoj napomeni Tomice Bajsića kao autora na početku njegove nove zbirke pod naslovom ‘Pjesme Svjetlosti i Sjene’ u izdanju zagrebačke nakladničke kuće AGM. Inače, ova neuobičajena uvodničarska gesta koju među suvremenim hrvatskim književnicima ne prakticira ama baš nitko (valjda zbog sve poraznije trivijalizacije spisateljskog čina, odnosno lako dostupne i zapravo bezobrazno nezamorne komocije ‘mrčenja’ praznine po beskonačnoj bjelini računalnog ekrana) neupućenom se čitatelju može činiti kao pretenciozno i mistifikatorsko simuliranje veličanstvenosti pjesničkoga Ja. A donekle upućeni, i to najpovršnije upućeni (ako ne već oni zlobni), mogli bi pomisliti da Bajsić ovakvom uvodnom napomenom pridonosi proizvodnji svoje legendarnosti.

Međutim, čitanje pjesama koje slijede iza ovih, uvjetno rečeno, poetiziranih materijalno-tehnoloških navoda pokazuje da Bajsić te navode nije napisao kao puki samodopadni i svojevrsni pomodarski hir, nego kao sugestiju čitatelju da je poezija koja slijedi proizašla iz svečanosti stvaralaštva i ritualiziranog pristupa pisanju, potkrijepljenog relevantnim, visokoestetski oblikovanim mislima i emocijama, što je ujedno signal čitatelju da iščitava sljedeće stihove s primjerenim poštovanjem i koncentracijom, a ne po inerciji suvremene, odnosno raspršene i bahato površne medijske percepcije.

Pretpostavljam da je taj autorov respektabilan odnos prema književnom stvaralaštvu, posebice pjesničkom, u velikoj mjeri uvjetovan autorovim iskustvom koje je stekao tijekom profesionalne prakse, povrh iznimnog talenta kojim je otpočetka raspolagao. Naime, Tomica Bajsić je restaurator, ali i prevoditelj pjesništva s portugalskog jezika, što je upisao u svoju poeziju kao impresivno demonstriranu erudiciju i kozmopolitizam, odnosno kao življenje suvremenosti u protekloj i cijenjenoj povijesti te u impresivnoj duhovnoj širini.

Drugim riječima, sustavniji i pasioniraniji čitatelji poezije prepoznat će u Bajsićevim stihovima odjeke, formu i ideal starog pjesništva kao nadogradnju njegove lektire i pjesničkih simpatija jer je, na kraju krajeva, u razgovoru za magazin Globus ovaj autor i sam potvrdio: ‘Ne osjećam se usamljenim. Imam dosta prijatelja i ispunjen sam obitelji i knjigama koje čitam, a čiji me autori mogu prebaciti u svoje vrijeme i s kojima se, iako su mnogi umrli, može fino razgovarati i gledati svijet njihovim očima.’

Ali to ne znači da Bajsić u svojim stihovima doslovno robuje tradiciji (dakle, da je anakron), nego da senzibilizirano poštuje dosege štovanih autora u odnosu na krute granice dogmi njihova vremena te da je prepoznao njihovu vrijednost, vrijednost koju je današnjica potvrdila kao univerzalnu ili je barem Bajsić preporučuje kao neprolazno sjajne bisere koji su nam dosada promicali.

Mlađi čitatelji, naravno, neće baš tako precizno pogađati intertekstualne podloge iz ponude vrhunskog svjetskog pjesništva na koje se Bajsić više ili manje izravno nadopisuje, ali će nedvojbeno uživati u pripovjedačkom tijeku pjesama koje nerijetko dosežu dužinu napetih novela sa svim neophodnim novelističkim ili kratkopričaškim elementima: od skiciranog zapleta do efektne poantističke slike.

Štoviše, ako mlađem čitatelju i površnijem pratitelju suvremene pjesničke produkcije ama baš ništa ne znače Bajsićevi potencijalni intertekstualni dijalozi s romantizmom, simbolizmom i nadrealizmom europskoga pjesništva te s Emily Dickinson i pjesništvom na portugalskom jeziku (što uključuje i pjesništvo iz povećeg dijela Latinske Amerike), tada će mu svakako biti dovoljno instruktivna i slikovita napomena da su duhovni obzori Bajsićeva pjesništva u ovoj zbirci usporedivi s filmom ‘Tanka crvena linija’ Terrencea Malicka.

Naime, Bajsić kroz cijelu ovu zbirku izravno ili manje izravno tematizira moralističko insistiranje osviještenog pojedinca u svom apsurdnom okolišu, pri čemu će čitatelji s ovoga prostora kao taj gadljivi i sameljivi okoliš prepoznati socijalistički totalitarizam i Domovinski rat. Međutim, Bajsić ni u tome nije doslovan, kao ni u spomenutom ispisivanju posveta tradiciji, tako da ne podliježe nabrajanju lokalnih okupacija (čitaj: frustracija) kojim bi se, zapravo, pripisao trendu domoljubnog politikantstva, nego rat opisuje kao totalno i potresno ništavilo za senzibiliziranu individuu, a socijalistički totalitarizam kao represivnu društvenu negaciju osobe koja bi, idealistički, trebala imati pravo na slobodu življenja vlastitog života. Točnije rečeno, Bajsićevo je pisanje o Domovinskom ratu i socijalizmu pisanje o bilo kojem ratnom paklu te o svim ratničkim perverzijama tijekom prošlosti i onima koji će uslijediti, kao i o svim totalitarističkim ludilima koje Bajsić dijagnosticira još univerzalnijim simptomom: ortodoksija.

Stoga Bajsić u drugom dijelu zbirke odlazi još dalje, u ranija stoljeća i iz tih perioda navodi pojedince koji su također bili žrtve. Čega? Bilo bi odveć abolicionistički, pa čak i odveć ležerno reći da su bili žrtve povijesti. A s druge strane, ima li smisla navoditi jedno ili dva imena krvnika iz 16. stoljeća u moru krvnika koji se nižu do dana današnjeg i samo su ime ili dva u koloni koja slijedi?

Bilo kako bilo, Bajsić u svojoj poeziji pokazuje da je tragedija univerzalna, globalna… Upravo spomenutom autorskom erudicijom i kozmopolitizmom Bajsić umiruje egoistični hrvatski nacionalizam i centralističku (samo)percepciju, tako da hrvatske povijesne traume dostojanstveno, pismeno i kompetentno ‘izvozi’ na svjetsko književno i povijesno tržište kao još jednu potvrdu planetarne istine. I upravo na ovaj način na koji Bajsić piše hrvatska (samodopadna) drama postaje ipak zanimljiva i izvan naših granica.

Paradoksalno.

Pjesnička zbirka kakvu niste čitali
Bajsićeva zbirka ‘Pjesme Svjetlosti i Sjene’ počinje začudnom napomenom o papiru na kojem je ova knjiga pisana, kao i preciznim vremensko-zemljopisnim koordinatama nastajanja zbirke. I to je tek početak. Na sljedećim stranicama nižu se poezija, proza, eseji, putopisi, historiografija, metafikcija… A sve to opet i ipak u ruhu pjesništva. Ukratko, čitateljsko-duhovna lektira i avantura u kojoj ne znate što vas čeka na sljedećoj stranici! Formalisti će možda prigovarati tome, ali fleksibilniji će čitatelji prepoznati bit. Cjelokupna je Bajsićeva zbirka afirmacija slobode i samo je o tome riječ!

Bajsić niže rečenice u klasičnoj formi redanja stihova, jednih ispod drugih, onda prijeđe u prozni fragment, pa ga to odvede u esejiziranje o problematici kojom je okupiran i na kraju ispiše historiografsku radnju. Ali samo zato što time demonstrira slobodu i piše prema svom unutarnjem nahođenju. A snaga njegove rečenice i relevantnost ispisane misli dopušta mu tu samovolju. Bilo kako bilo, ovo je zbirka kakvu dosada još niste čitali!

Slika kao polazište
Dodatna je zanimljivost Bajsićeve mnogostruko vrijedne zbirke u tome što ju je osobno ilustrirao i grafički uredio. Tomica Bajsić je nedavno u magazinu Globus izjavio da mu je pri pisanju poezije polazište slika, ali to, naravno, ipak ne treba shvatiti doslovno. Kada je govorio o značenju slikovnosti u nastajanju njegove poezije, mislio je – kako je to objasnio u sljedećim rečenicama – na ‘dojam nekog prostora i ozračje koje ga ispunjava; trenutak koji, kada bude zaustavljen u vremenu, može zaživjeti i ljudima i zvukovima te zamirisati svježinom kroz puknuća u vremenu’. Stoga vizualnost zbirke iz Bajsićeva pera nije doslovna vizualizacija onoga što je Bajsić napisao, nego komplementarno izražavanje radi doprinosa potpunijem čitanju zbirke (na kraju krajeva, ilustracije su donekle izrađene u maniri crtačkoga stila Huga Pratta, što je vrlo bitna referenca za razumijevanje Bajsićevih stihova). Nažalost, treba opravdano strahovati od izlaganja ambicioznih akademičara koji će svoju karijeru graditi na temi multimedijalnosti u zbirci ‘Pjesme Svjetlosti i Sjene’ Tomice Bajsića.

Tanka Bajsićeva linija
Kada ispisuje stihove o Domovinskom ratu Tomica Bajsić izražava duhovnost te elementarne ljudske i moralne dileme koje su usporedive s razmišljanjima protagonista u filmu ‘Tanka crvena linija’ Terrencea Malicka. I nije to nimalo površna niti načelna usporedba. Dapače, Tomica Bajsić tu ‘tanku liniju’ u svojim stihovima čini još konkretnijom i aktualnijom.

Opisujući situacije u kojima se pojedinac tijekom rata i povijesti može zateći Bajsić gotovo generalno definira ljudsku egzistenciju kao kroćenje po tankoj liniji između svjetlosti i tame, odnosno između dobroga i lošega ili, još točnije rečeno, između elementarnih ‘lošina’ i željenih dobrota. Opisi tog balansiranja po tankoj liniji morala i ljudskosti su dramatični, što Bajsićevu poeziju čini još kvalitetnijom. A povrh toga, njegova promišljanja o tim dilemama rezultirala su duhovnom snagom i bistrinom Bele Hamvasa, što je i više nego dovoljan razlog da se pročitaju ‘Pjesme Svjetlosti i Sjene’!

Igor Gajin, HtNet

ZVONIMIR MRKONJIĆ: OČI U OČI S ANĐELOM MRAKA
Tomica Bajsić, »Pjesme Svjetlosti i Sjene«, AGM, Zagreb 2004.

Razlozi za bijeg iz sive svakidašnjice duboko su u pjesnicima i samo je pitanje prigode i načina kako će taj bijeg ostvariti. To bolje ako je taj bijeg konkretan jer je onda i ulog mnogo konkretniji, gdjekad čak život stavljen na kocku. Hölderlinu se čak htjelo propješačiti iz srca Njemačke do Bordeauxa i natrag. Nešto mlađima stajala su na raspolaganju moderna prometna sredstva, pa su s njima i pobude bile raznolikije. Baudelaire je putovao u zemlju koja je nalik njegovoj ljubavnici, ma koliko »izdajničke« bile joj oči. Što se Rimbauda tiče, znamenitijom je pustolovinom ostao njegov bijeg od književnosti, nego njegovo otužno tavorenje u Abesiniji. Apollinaire je definirao »dugi prijepor između tradicije i invencije, poretka i pustolovine« da bi se naposljetku stavio na stranu ove potonje, te jedva izvukao živu glavu iz rata koji je smatrao pustolovinom čudesnom koliko i groznom.
Tomica Bajsić (1968.) mogao bi se nazvati tragačem za pustolovinom barem u nekoliko od navedenih područja koja međusobno graniče. Izvan svake sumnje, Bajsić najviše je pjesnik na stranicama svog »ratnog pisma«. Ono čime on premašuje sve slične tekstove sastoji se u tome što je njegov doživljaj – ili sanjarije o njemu – aktivistička: ratnik i sanjar su jedno, akcija je spekulativna. Ono što omogućuje smrti i životu da se gledaju u oči jest misao, ledeno precizna, oštra poput skalpela:
Iznad sela kojemu ne znam niti ime –
Ovog puta za mene nema povratka.
Privučen ovoj zemlji nečim težim i
Nedorečenijim od gravitacije,

Oklopljen u željezo, lica obojenog u crno;
Stišavam svoj puls na razinu zaleđene rijeke
I čekam da mjesec izađe iza oblaka
(A mjesec će sigurno izići iz oblaka)
Da bih mogao sa preciznošću izabrati metu –
I oči mi postaju dva kremena istrgnuta
Iz zemlje; postojane, kamenom educirane.
I ja vučem tvoje poteze, Bože, ali unatraške.
(»Ja sam zrcalo, 1991.«)
Antologijska pjesma »Anđeo mraka bez krila« donosi najdojmljiviju simbolizacija rata: »svinju demona koja se hrani ljudima i koja nam je priječila da uz počasti i pod zastavom pokopamo svoje mrtve…« Susret sa svinjom karakterističan je za način kako Bajsić fantazmagorizira i alegorizira predmet pjesme. Tako u tekstu »Jedanaest tisuća metara iznad velikih ravnica« portretira Miss Love, globalističke figuraciju ljubavi, masmedijsku bogomoljku koja likvidira i posljednje sjećanje na mit o ljubavi Tristana i Izoldu. U tekstu »Tokio, Tokio« to je Shoko Asahara koji je pustio nervni plin u tokijsku podzemnu željeznicu.
Dojmljiv je način kako Bajsić prelazi s jednog područja na drugo svojih što stvarnih a što zamišljenih skitnji globusom, osobito onih po Južnoj Americi i u Meksiku gdje susreće dojmljivi lik opatice pjesnikinje iz XVII. stoljeća, Juane Ines de la Cruz, kojoj su crkvene vlasti bile zabranile pisanje pjesama prijeteći optužbom za herezu. Bajsićeva se skitnje završavaju na plažama Ria, putem gdje se i njegovo pisanje ponovo zaželjelo tvrdog domaćeg tla.
»Pjesme Svjetlosti i Sjene« izlaze iz uobičajenih okvira pjesničkih zbirki. One se sastoje iz dojmljivih koncentrata pjesničke i skripturalne energije, imaginativnih poveznica i slikarskih konkretizacija maštarija – čak i bez obzira na to što je Bajsić i slikar u prostoru vlastite knjige. Jedna od najzačudnijih knjiga novijeg pjesništva.

Zvonimir Mrkonjić (Novi list)

BRANKO MALEŠ: TOMICA BAJSIĆ, PJESME SVJETLOSTI I SJENE, AGM, ZAGREB 2004.

EKSPLOZIVNO, EKSTATIČNO I ORGIJASTIČNO

Mlađi pjesnik i prevoditelj Tomica Bajsić (1968) unutar vlastite generacije, ali i šire, ima svakako istaknuto i uposebljeno mjesto u suvremenom hrvatskom pjesništvu, i to nakon samo dvije zbirke stihova. Nitko dosad u nas nije tako uspješno, tj. iskreno i uvjerljivo, spojio idole i uzore vlastite mladosti, u Bajsića, čini se – života u načelu, kao što je autor u svoju konceptualnu simfoniju (autorov izraz) ugradio libertinsko-melankolični strip (Corto Maltese) i apokrifnu borghesianu po Južnoj Americi o dogmi i slobodi; jednako tako i ljubav za «proklete pjesnike» (Rimbaud, Verlen, Apollinaire, Rilke…). Apolinaireovim stihom: «Sjeno solarna tinto/ rukopisu moje svjetlosti», autor objašnjava naslov zbirke Pjesme svjetlosti i Sjene… Koketiranje sa stripom u mlađoj hrvatskoj književnosti nije nimalo nepoznato ali je Bajsić u svojoj apokaliptičnoj verziji svijeta kao literature, literature kao svijeta, svakako najzanimljiviji. U osnovi ekstatičan tekst Bajsićeve zbirke sastoji se od narativnih pjesama, putopisa, apokrifnih proznih fragmenata, faktičnih biografsko-ratnih interpolacija, kao i citata u obliku autoru važnih prevedenih pjesama, ili pak samo nekih stihova kao svojevrsnih «uputa» za integralno čitanje… Preuzima se tako kao naslov pjesme «Indijansko ljeto», inače naslov čuvenog stripa crtača M. Manara i scenarista H. Pratta. Kad bi knjiga bila kompozicijski pažljivija i homogenija možda bi dobila i na još većoj vrijednosti, ali tada to ne bi bio T. Bajsić. Uz spomenut zone utjecaja, valja navesti i neskrivenu autorovu sklonost rješenja pjesme misterijskim učinkom, tj. autorovim oslanjanjem na gnozu i ezoteriju. Efekt čuda ili misterija dakako služi u čitanju svijeta u optici borghesovske konstrukcije svijeta i povijesti u kojoj se borba dobra i zla često rješava u dosluhu s fantastičnom energijom čuda, fatalne koincidencije koje ima, tj.nema i sl. Dogma i sloboda, sustav i pojedinac, totalitarizmi svih boja i pošten i anoniman život pojedinca i obitelji (a u želji za takvim mirnim životom zbirka i završava) vode staru borbu za upravljanje životom. Često Bajsića, kao i Corta, vječna potraga za slobodom (i avanturom) tjera u sve udaljenije prostore geografije i duše a nakon svega ipak ostaje samo melankolija i široki nepoznati put… T. Bajsić kao faktična osoba, a ne stripovski lik, posjeduje također zanimljivu dosadašnju sudbinu, ratnik, putnik, prevoditelj da spomenemo ponešto, dok njegovo zanimljivo i birano obrazovanje i neskriveno i iskreno oduševljenje za prostore južne Amerike, pretočeno u vlastit prevodilačko-književni rad, u rezultatu imponira. Već prvom zbirkom pjesama Južni križ (1998) pretežno ratne lirike, autor je naime sudionik Domovinskog rata, između brojnih autora i njihovih knjiga iz tzv. «ratnog pisma» upozorava se na autorovu osobnost i bitno drukčiji pristup tematici koja se čestom upotrebom pomalo troši, tj. gubi na uvjerljivosti koju literatura bez obzira na ratni fakticitet ipak zahtijeva. Bajsićeva ratna lirika, naime, ispisana je jednako kao i tekst neke drukčije idejno-tematske jezgre, tj. eksplozivno, ekstatično i orgijastično. Daleko od očekivane počesto i plakatne prakse, autorovi ratni stihovi istražuju prije svega duhovni labirint koji uzrokuje (ratni) sukob, tj. one podzemne energije koje na povijesnom planu stimuliraju očito vječnu borbu načela, dogme i slobode. (Bajsić u drugoj zbirci uostalom izrijekom kaže kako desnica i ljevica nemaju veze s nedavnim ratom jer je očito riječ o mitsko-misterijskim uzrocima sukobljavanja prastare bipolarne energije, zla i otpora…). Vođa kulta Sh. Asahara, javnosti poznat po svojedobnom napadu sarinom, nervnim plinom, u tokijskoj podzemnoj željeznici te utopijski književni junak kapetan Nemo – dva su oprečna pola opsjednutosti svijeta koji dakako još traži vlastitu čini se zauvijek izgubljenu ravnotežu. Nasuprot znacima totalitarizma i ortodoksije (osvajač Cortez; križarski vojnik, boljševizam; nedavni rat…) za koje autor nalazi gorku sućut u završnoj usamljenosti aktera i u melankoliji koja prekriva sve ruševine, nasuprot takvom znaku destruktivnosti znak je slobode u nekontaminiranom i neotkrivenom, a to i jest cilj putovanja – sloboda na krilima uvijek potentne pustolovine. O slobodi u za nju vječno mizernim uvjetima svijeta T. Bajsić kaže: «Ti si jaguar koji nikada nije bio u kavezu».

Branko Maleš – Časopis Poezija

GLAS KONCILA: PJESME SVJETLOSTI I SJENE

Snagom istinske umjetnosti zablistala je i knjiga Tomice Bajsića na sasvim drugom putu književnog kazivanja, ali jednakom snagom. U zbirci »Pjesme, svjetlosti i sjene« progovorio je igrom putovanja i sanjarenja, od Južne Amerike do bojišta u Hrvatskoj. Kao da onaj davni apel za slobodom nije ostao neuslišan. Bajsićeva sloboda darovala je i prijevode i knjigu umjetnika koji je bio sudionik najstrašnijih zbivanja, a danas je postao svjedok s nizom antologijskih pjesama u knjizi poput »Anđela mraka bez krila«, od čijih stihova se ledi dah. Za knjigu će književni kritičar napisati da je jedna od najzačudnijih knjiga novijeg hrvatskog pjesništva. Uz pravi »avanturizam« za čitanje tih knjiga potreban je avanturizam duše, kao kad se nalazimo pred Dulčićevim sjajem Križnog puta, ili vitrajima »Pjesma brata Sunca« u franjevačkoj crkvi na Kaptolu. Glas Koncila, broj 19 (1559), 9.5.2004. I za Hrvatsku dolazi vrijeme ne da se vrati novom primitivizmu, nego da prizna autentičnost. Države koje su namjerno brisale kreativnost na bilo kojem području nestajale su i kao države. Umjesto brojnih rečenica možda je dobro citirati stih Tomice Bajsića iz pjesme »Anđeli ruševina«: Smijem li pitati Boga hodam li prema raju ili prema paklu./ Mogu se moliti da nikad ne izgubimo, nikad ne napustimo/ tu liniju razdavanja svjetla od mraka/ …ovdje smo sklopljeni u jednom oblaku vremena, rupi u prostoru/ koja je unikatna, kakva se nije nikada dogodila i koja se neće ponoviti/ u istom sazivu i na istom mjestu, istovjetna, nikada na zemlji. Tomica Bajsić upravo upućuje svojom poezijom na najosnovnije pa makar »veslao beskrajem svemira«: na liniju razgraničenja bez koje sve postaje bezlično i podložno relativizmu. Premda je život teško pojašnjavati stihovima, pjesniku je to vrhunski uspjelo u knjizi »Pjesme svjetlosti i sjene«. Upravo nam je ta linija danas najpotrebnija.

Glas Koncila, broj 31 (1675), 30.7.2006.

pričljivo-sanjiva albatroska poezija Tomice Bajsića

… Quorumovo pjesništvo osamdesetih inter i intra/medijalno, devedesetih valjda whatever-simulakrumski, “nadopisivati” Barthesovo Užiće u tekstu, iščekujući čitatelja sve do Tatjane Gromače i njezine zbirke Nešto nije u redu? iz 1999., napravljene od lakih egzistencijalističkih slika-fragmenata, iz nenametljivo sporedne životne pruge ženske sudbine. Muški se sugovornik nadopisao nekoliko godina poslije, osobito u žestokim neorealističkim pjesmama Maria Brkljačića. Iznad njih preletjela je pričljivo-sanjiva albatroska poezija Tomice Bajsića, a kroz njegove pjesme pojava ljepote kao uzvišenog oblika eskapizma. Ovaj ratnik u svojim je stihovima otpočeo sa gradnjom izgubljenih rajeva, neproputovanih putovanja, džunglom imaginarnog … Goran Rem

Tomica Bajsić : Južna pošta – Putovanje poezijom Latinske Amerike

Opraštajući se od ekipe liječnika, časnih i medicinskih sestara u koloniji gubavaca u kojoj se zaustavio i radio na svojemu putu kroz Latinsku Ameriku, tada tek motociklist, Ernesto Guevara, rekao je kako treba nadići regionalne i nacionalne, parohijalne predrasude i na taj kontinent gledati kao na organsku i neprekinutu cjelinu, od Meksika do Magellanova prolaza.
Vlastitu kreativno-prevoditeljsku motociklijadu kontinentom Južne Amerike, veliki pjesnik, Tomica Bajsić, provodi na način transkulturalnoga znatiželjnika na putu prema spoznaji o drugima. Apsolutno bez, u većini slučajeva, teško odbacive prtljage kulturnih i civilizacijskih predrasuda koje kod liberalnih intelektualaca zapravo imaju pozitivan predznak u liku predznanja, glave namjerno ispražnjene od predumišljanja susreta, Bajsić je sastavio “Južnu poštu”, vrijedan dokument intelektualne povijesti u nastajanju: sastavio je lirsku Hrestomatiu Latinoamericanu.
Ona počinje u Brazilu, a “završava” u “izmještenosti” “Gringe”, “kulturalne Mestize”, harlemske poetese, June Jordan (1936.- 2002.) Između ova dva “kraja” nastanile su se poezije kontinenta. Bilo da se zrcale u ogledalu kontigenta meksičkih poetika, bilo da su “emancipirane” od bilo kakvog nacionalno-poetskog utjecaja i kanona, ovdje odabrane pjesme dokument su studioznog i sustavnog osobnog i samim time fragmentarnog, proizvoljnog presjeka kroz beskraje i vrtloge jedne od, ma koliko to simpatizerima bratstva jednakosti i slobode među literaturama svijeta pristrano zvučilo, ponajboljih planetarnih književnosti. Nemojmo zaboraviti i ovdje prisutnu karipsku na koju znalci ipak gledaju kao na uvjetno odvojen korpus “Latino” poetika.
Što se sociopoetike na terenu tiče, notorna je činjenica da je Latinska Amerika kontinent na kojemu su pjesnici još uvijek privilegirana, štovana i uzvišena bića. Bez obzira radi li se o socijalno osvještenim promotorima i praktikantima radikalne pedagogije Paola Freirea pomiješane s u Vatikanu nedobrodošlom teologijom oslobođenja, ili pak o otvorenim simpatizerima sada već posrnule diktature El Caballa, Fidela Castra; nevažno radi li se o pjesnicima kojima je kolajne oko vrata vješao krvnik Pinnochet, ili ih je pod svoje skute laureatkinje Nobela sklanjala činjeničnoj istini nesklona Guatemalka, Rigoberta Manchú, oni su kontinentalna dika i ponos.
O tome svjedoči i Bajsićevo svjedočanstvo koje govori o tome kako “Brazil njeguje poeziju kao cvijet bitka”. O tome koliko Brazil voli svoje pjesnike govori činjenica da su u samome centru Ria u kojemu je skoro pa nemoguće parkirati, ishodili Manuelu Bandieri posebno parking mjesto s velikom srebrnom pločom “O Poeta”. To što pjesnik nije imao auto, niti ga je znao voziti, Brazilcima uopće nije predstavljalo problem.
Ovo me Tomičino anegdotalno izviješće podsjetilo na moj boravak u Bahiji. U razgovorima o književnosti koje smo vodili u jednom kafiću uz more, Bahiani su s ponosom, kao mantru ponavljali ime Jorge Amada. Nakon sati i sati razgovora, postalo mi je jasno da šest od njih deset uopće me umiju čitati. Činjenica da nisu pismeni ni u čemu nije umanjila njihov ponos kojega su osjećali pri samom spomenu Amada. To je bio jedinstven nagovor na čitanje: Amada su mi preporučili i nepismeni!
S prijateljskom zavišću koja se miješa s podijeljenom radošću zamišljaja same mogućnosti takvog puta mogu samo zamisliti kakve je sve susrete na putovanjima Južnom Amerikom imao Tomica Bajsić. Pjesme u ovoj knjizi izabrao je i preveo, i to s tri jezika (portugalski, španjolski, engleski), sam pjesnik-putnik.
Knjiga je ova za sladokusce i znatiželjnike kultura. Uz mnoge njezine kvalitete, od kojih je jedna čak i ovim podnebljima nasušno potrebna informativnost, ova hrestomatija sadrži kulturalno adekvatno oslikan amalgam kolonijalnih i postkolonijalnih poetika čijim je verzijama gotovo u svim slučajevima jedina čvrsta osnova glas “domaćih obavještajaca”, onih indijanosa koje su stoljećima došljaci toliko uporno htjeli ušutkati. Osim možda u samom Brazilu gdje se ipak dogodila malo manje krvava fuzija domaćeg i stranog. Primjeri za to su Candomble i saudade.
Evo Tomici materijala za još jedno putovanje. I to s Puno Vitra.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

Nikola Petković

Tomica Bajsić jedan je od najjačih pjesnika novijeg doba, njegove zbirke„Južni križ“(1998.), „Pjesme svjetlosti i sjene“ (2004.), „Pobuna obješenih“ (2008.) ne slijede više generaciju stvarnosne poezije, nego se približavaju fantastičnoj, jezičnoj kozmogoniji, govorile one o ratu ili ne.

Katarina Mažuran Jurešić, Hrvatska suvremena književna scena