Joshua Slocum,  Jedrilicom sam oko svijeta

Joshua Slocum, Jedrilicom sam oko svijeta

  “Isplovivši u travnju 1895. iz Bostona, sam na svojem jedanaestmetarskom drvenom slupu Spray, Slocum je ušao u društvo najvećih svjetskih moreplovaca – Magellana, Drakea i Cooka,” riječi su nakladnika: “No svojom ih je plovidbom oko svijeta bez posade i društva sve nadmašio: u trogodišnjoj samačkoj plovidbi, dugoj više od 46.000 milja, svojom je hrabrošću, umijećem i odlučnošću ostao nedostižan u povijesti pomorstva. Putopis ‘Jedrilicom sam oko svijeta’ prepričava Slocumove čudesne doživljaje: jezive susrete s gusarima pred Gibraltarom i divljim Indijancima u Ognjenoj zemlji, bijesne oluje i podmukle koraljne grebene, leteće ribe za doručak na Pacifiku, te zabavan posjet Južnoj Africi u društvu kolege istraživača Henrya Stanleya. Stoljeće kasnije Slocumova jedinstvena knjiga još traje, kao jedan od najvećih putopisa ikada napisanih.”

christmas-island-1977-sg77-20c-capt-joshua-slocum-vfu-28036-pJoshua Slocum rođen je  20. veljače 1844. u Wilmout Townshipu u Novoj Škotskoj. Djed mu je bio kapetan, a i otac mu je u mladosti plovio. Slocum je pobjegao od kuće i krenuo ploviti na brodovima, iz početka kao ‘mali od kužine’, da bi već s osamnaest godina postao prvi časnik trgovačke mornarice. Na putovanje oko svijeta krenuo je u svojoj pedeset i prvoj godini. Prvog prosinca 1909. nestao je na moru, zajedno sa svojom legendarnom jedrilicom Spray.

Slocum je na svojem putovanju oko svijeta dalje od mnogih zaronio u dubine samoće čovjeka na otvorenom moru, a kroz beskrajne sate meditacije na pučini, izbrusilo se njegovo milosrđe i zajedništvo sa svim živim stvorovima koji nastanjuju svijet: “U samoći puste zemlje oko rta Horn, bio sam u duhu čvrst da pridonijeti jednom životu manje na ovom svijetu nema smisla, osim u samoobrani, a kako sam plovio dalje, to pustinjačko određenje u meni je raslo i sazrijevalo do stupnja u kojem mi je svako spominjanje ubojstva životinja zbog hrane, postalo odbojno i neprihvatljivo.” Iz luke u Samoi nije želio ponijeti kokoši na brod, bez obzira na opasnost smrti izgladnjivanjem, jer vjerovao je kako ubiti suputnike na putovanju i pritom ih pojesti jednako je ubojstvu iz niskih pobuda i kanibalizmu.

sprayTamo u Patagoniji, kada se pripremao na prolaz kroz Magellanov tjesnac, upoznao je jednog divnog čovjeka iz Punta Arenasa, časnika Čileanske mornarice, Pedra Samblicha – kako ga u svojoj knjizi zove Joshua Slocum – a koji je u stvari bio hrvatski istraživač i moreplovac Petar Zambelić, koji nije krio oduševljenje Slocumovim poduhvatom. Kao pilot Magellanovog tjesnaca koji je otkrio mnoge plovne pritoke, dao je Slocumu korisne navigacijske savjete. Opskrbio ga je zalihama hrane i poklonio mu je staklenku ognjenozemaljske zlatne prašine sa svog nalazišta, da mu se nađe pri putu preko Pacifika. Donio mu je i hrpu posebnih čavala za zakivanje oplate kako bi ih prosuo noću po palubi ako gusarska banda Crnog Pedra, Zambelićevog zakletog neprijatelja, okrutna grupa domorodaca čuvenih po masakru stanovnika krščanske misije kod Punta Arenasa, pokuša prepad na njegov brod. Poklonio mu je busolu sa svog broda i rezervno jedro. Dao mu je i jedan poseban trorogi harpun koji je ponekad koristio u lovu na tuljane. Nagovarao ga je da za sigurnost prolaza ipak sačeka neki od čileanskih ratnih brodova ili da povede sobom nešto ljudi i pasa, što Joshua nije htio. Nakon vatrenog okršaja sa Crnim Pedrom, odbio je napad gusara pomoću Zambelićevih čavala postavljenih na palubu i probio se na Pacifik. “Svi ratnici Fuegani i svi krvoločni psi ne bi me mogli spasiti,” zapisao je u dnevniku. “To što sam živ, zahvaljujem Zambelićevim čavlima.” Probijajući se na Pacifik pretrpio je i snažnu oluju. Nalet vjetra zabio se u brod poput udarca topa, netom nakon što je poskidao jedra i učvrstio ih. Ti olujni udari trajali su neprekidno trideset sati i bili su njegovo najteže iskustvo na trogodišnjem putovanju.

Čitajući tako o Petru Zambeliću, rođenom u Luštici, na Jadranskom moru, i njegovim čavlima bez kojih Joshua Slocum ne bi živ izašao na Pacifik, mislio sam o tome koliko je ljudi iz Hrvatske koji su ugradili svoje sudbine u povijest nepoznatih teritorija zemaljske kugle, a za njih saznamo tek pukim slučajem. ‘El Capitano Pedro’ bio je moreplovac vrijedan divljenja. Pomorske vještine izučio je još kao dvanaest godišnji dječak, kada je započeo ploviti kao pikolo na jednom Lošinjskom jedrenjaku. Pošto je pokazao zanimanje za tehnike plovidbe pod maglom, u noći po uskim prolazima i pod neverama, kapetan broda ubrzo ga je postavio da mu pravi društvo na zapovjednom mostu, gdje je Petar iz prve ruke stjecao saznanja o astronomiji, meteorologiji, kartografiji, navigaciji i općenito zemljopisu. Do Ognjene zemlje doplovio je u dvadeset i drugoj godini, kao kapetan duge plovidbe na palubi trgovačkog broda. U Buenos Airesu povezuje se s kolonijom Hrvata sa kojima radi na utemeljenju Argentinske mornarice, ali veličanstveni i divlji prizori patagonske obale ne daju mu mira i on kao samostalni pustolov i istraživač uranja u ključale vode Magellanovog prolaza. Ostvaruje čvrste veze s domorodačkim stanovništvom i otkriva nalazišta zlatnog praha. Prolazi tamo gdje su mnogi brodovi potopljeni ili stradali od gusarskih napada i ucrtava u karte nova otkrića i opasne zone. Organizira sustav sigurne plovidbe, izgradnju pristaništa i svjetionika, i kao Pedro Samblich postaje glavni pomorski stručnjak Čileanske mornarice odlikovan od engleskog, francuskog i talijanskog admiraliteta.

Ovaj putopisni klasik ‘Don Quijotea s mora’, Joshue Slocuma, prvog čovjeka koji je sam oplovio svijet, objavljen kod nas od izdavačke kuće AGM prije pet godina, u prijevodu Ive Mlakar, jedan je od najizvrsnijih i najzabavnijih putopisa svih vremena, čiju originalnost i ljudsku poruku ne može nagristi zub vremena.

slocumj_590w

NOVO U KNJIŽARAMA: Običan čovjek, Ivan Golub, Naklada Ljevak, 2013. Svećenik i teolog, znanstvenik i književnik, povjesničar kulture, Ivan Golub vrhunski je intelektualac kojega podjednako uvažavaju crkveni i svjetovni krugovi u domovini i diljem svijeta. Ova knjiga od 864 stranice nije samo autobiografija nego i veliki dar čitateljima i svim zaljubljenicima u autentičnu riječ jer je plod duboke vjere, nade i ljubavi prema svakomu čovjeku, ali i nepresušno vrelo podataka o književnosti, povijesti i kulturi kakvo se rijetko može susresti.

Tomica Bajsić, prethodno objavljeno u časopisu Playboy