Iskra života

​Dizajn i knjige, poezija, crteži i putopisi

Iskra života

01/04/2018 Poezija / Poetry 0

Dok hodamo sve dublje
šumom gdje samo krijesnice
još čuvaju sjećanje na svjetlo
sustiže nas vjetar
davno ugaslih zvijezda.

Vjetar puše gdje hoće,
reče Isus Nikodemu, čuješ mu šum,
a ne znaš odakle dolazi
ni kamo ide.

Iako vjetar ne govori, čini se
da hitamo u susret preuranjenoj
i nepravednoj smrti, našoj
ili njihovoj.

Negdje su oko nas, a ne znamo gdje.
Ujutro na sunčanoj livadi odlažemo oružje.
Zadrijemao sam misleći kako ima sunca za sve
od sjevernog do južnog pola, od Kordiljera
do Alpa i Hindukuša i Kilimandžara,
i planinskih lanaca Hrvatske i BiH,
a ovdje smo kako bi do zadnjeg metka
branili naše mjesto pod suncem
u zemlji u kojoj se sunce na izlasku
ne sjeća što je bilo jučer.

Probudilo me krdo divljih konja
koji su projurili pored nas.
Zaiskrilo je udarom kopita o kamen.
Iz smjera odakle su pobjegli konji
izviru figure u kontra svjetlu
i otvaraju vatru na nas.

Od paljbe se kamenje kida u šrapnele.
Od drva do drva ulaze za nama u šumu.
Raspoređujemo se svaki u svoj kut
i otvaramo vatru. Nekoliko ih se probija
i prilazi nam bliže. Vadimo ručne bombe.

I dvadeset i pet godina od smrti prijatelja
oko groba smo uz kamenu crkvu povrh mora.
Svako jutro dolazio bi nas probuditi
u tri ujutro i išli bi na izviđanje.
Bilo je dana bez ljudskog glasa.
Samo eksplozije. Zapjenjena rika topova
koji žele uzdrmati temelje neba.
Crne vrane, jedine od ptica,
kao predstraža crnim oblacima.
Tišina snijega prekidana
zavijanjem vukova.

Dan za danom izviđali smo planinama
gdje utočišta ljudi mrznu i led prekriva
korake onima prije i onima poslije nas.
Kamenim putovima koji ne vode nikuda
još od Napoleonskih ratova.

Iza drveća kolone putuju cestom,
oklopno mehanizirana sila u pokretu.
Patrole s psima graničarima.
Na šumskoj čistini tijela zalutalih
u minsko polje postavljeno da traje
zauvijek, kao da sat ne kuca ni nama
koji ovuda prolazimo, ni onima koji su
postavili mine. Noću spavamo na minus 15
pokriveni granjem i zagrijavamo se svakih
sat-dva. Zaspati znači smrznuti se.
Dani bez razgovora. Samo šapat i povici.
Lica i blizu i daleko, između lišća,
nestaju u sjenama, i moguće ubojice
i moguće žrtve. Dan za danom.
U proljeće i ljeto visoka trava
i nevidljiva preciznost minskih polja
postavljenih od tko zna koga, bez mapa
ili tragova, labirinti bez ključa,
gdje se sutrašnji dan čini udaljen
još stotinama godina.

Do posljednjeg daha
našega neumornog prijatelja vodila je
junačka iskra života.

Iskra života kao nada
uvijek iznova rođena iz pepela
nasuprot obruču ideja i razuma,
nada poput prvog udisaja zraka,
tvrdoglavo i svakodnevno
junaštvo protiv zle kobi.

Junaštvo opstanka i škrtoj zemlji usprkos,
poput tri sestre oko groba svog u ratu poginulog brata
ispred kamene crkve u brdima povrh mora.
Kamen na kamenu, bez pokreta i zvuka,
zidovi od kamenja jedan za drugim kao ogrlice
oko polja omeđenih još u doba Grka i Rimljana
koje su do nedavno nastanjivali voljeni ljudi
i čije je glasove razasuo sjeverni vjetar.

Tri sestre razasute će glasove
uobličiti u ljubav, opustjelom kraju
dati toplinu, boju, i to obećanje nade,
nezaustavljivu iskru života.