„I rekoše, božji da su prijatelji, a neprijatelji čitavom svijetu“(Wendesche Cronicon 1450.)


Nekome tko ne zna dobro povijest reći ćemo u povjerenju da je kapetan Crnobradi za vrijeme brodskih terevenki imao običaj, ali samo kada se baš jako napije ruma i samo u šali, pucati prijateljima u noge ispod stola, a u neprijatelje je pucao i sjekao ih sabljom još žešće i češće. Na svoj trorogi masni crni šešir s mrtvačkom lubanjom ugradio je goruće fitilje kako bi groteskne sjenke u mrtvačkom plesu na njegovom licu unijele strah u kosti posadi napadnutog broda. Oni nikako nisu bili cvjećke, njihov je život većinom bio surov, a djela zastrašujuća i okrutna, pa bi gusar 18-og stoljeća ostao zgranut količinom igračaka i rođendanskih zabava s piratskom ikonografijom u naše vrijeme Disneylanda. Jezgru prvih pirata Atlantskog oceana tvore davni mornari prekooceanskih brodova koji su morali poput robova u neljudskim uvjetima za nadnicu od tri groša pridonositi zgrtanju bogatstva Europskih monarhija koje su nemilice pustošile „Novi svijet.“
Kada bi u toj raboti stradali ili postali invalidi, bili bi odbačeni na smetlište civilizacije. Za najmanji prekršaj, bez milosti bi visjeli na jarbolu zbog prijetnje kolonijalnom poretku. Gusarstvo smješteno u egzotične krajolike još uvijek s vjetrom dalekih mora sobom nosi svojevrsni romantični zov čežnje za slobodom i pobune protiv bilo kakvih oblika represije. Njemački književnik i ilustrator Hans Leip odrastao je u Hamburškoj luci, a od oca mornara poprimio je sklonost pustolovinama i dalekim putovanjima. U I svj. ratu Leip se borio na Istočnom frontu gdje je 1917. i ranjen. Jednom je prilikom na straži zapisao stihove pjesme „Lili Marlen,“ kombinirajući imena svoje djevojke i jedne ratne bolničarke. Pjesma će u izvedbi Lale Andersen na njemačkom i Marlene Dietrich na engleskom za vrijeme II svj. rata doživjeti svjetsku slavu i postati najizvođenija pjesma svih vremena. Po njemačkom izvorniku „Bordbuch des satans,“ iz 1959., Leipovo najznačajnije djelo, „Gusarski dnevnik,“ prevele su Božena Begović i Truda Stamać. U pogovoru imaginarne povijesti gusarstva od šesto stranice, Ante Stamać navodi: „…cijelu situaciju i smjer knjige sažima ona izreka Kasimira Edschmida:
‘Mi nismo djeca jedne odabrane epohe, nego pirati jednog sloma…’ što se odnosi prvenstveno na onaj beskrajni niz izgnanika, odmetnika, pustolova, odbačenika, propalica, sanjara, razbojnika, heretika, bjegunaca, lopova, vjetrogonja, jednom riječju: gusara, koji su imali hrabrosti no i prokletstva u sebi da umjesto lagodna života na kopnu – metaforički to možemo shvatiti i kao život prema historijski naslijeđenu kalupu – odaberu mučnu smrt u moru, tek rijetko doživjevši i Odisejev povratak…“

NOVO: Haruki Murakami, „O čemu govorim kada govorim o trčanju,“ nedavno izašlo u nakladi Vuković & Runjić u vrsnom prijevodu Voje Šindolića, najnovije je djelo suvremenog japanskog klasika, koji je 1982. prodao svoj jazz bar kako bi se posvetio pisanju. U isto vrijeme počeo je trčati, radi održavanja kondicije. Godinu kasnije, već je istrčao dionicu do Atene do Maratona, a potom i brojne druge maratone i triatlonske utrke. „Većinu onoga što znam o pisanju naučio sam zahvaljujući svakodnevnom trčanju,“ kaže nam Murakami, i zašto da mu ne vjerujemo, tako da preporučam ovo intimno sjećanje koje je i dnevnik treninga i putopis, a sve to proslavljenom vještinom autora izvrsne „Norveške šume“ i „Kafke na žalu.“
Tomica Bajsić