Hans Leip, Gusarski dnevnik

„Gusarski dnevnik“ može se naći u pokojim antikvarijatima i knjižnicama, ili na internet aukcijama. Domoći se te izvrsne, bogato ilustrirane knjige za sve uzraste nije lako, prava je to pustolovina dostojna drevnih potraga za zakopanim blagom. Ipak, tu lako prohodnu knjigu koja pršti najzačudnijim dokumentima i svjedočanstvima od kralja Solomona naovamo, a pojam gusarstva proteže i na niz intrigantnih povijesnih zgoda, vrijedi imati u obiteljskoj biblioteci ili je barem pročitati. Samo neki od naslova poglavlja: „Mornarske priče i književnost; Gusari Obale papra; Zvjerstvo i ljubav; Udovica Čing; Dioniz i delfini; Zlatokosa morska lastavica; Jacpier, posljednji viking; Razbojnički raj; Goethe pod bijelom i crvenom zastavom; Gospođa Lai, gospođa Lo i „Zlatna ljupkost;“ Poljski osloboditelj robova; Riđoglavi Morgan; Začetak Karipskog gusarstva; Braća Svetog Trojstva; Uskoci – berberija u malom…“

Sportski klubovi se po njima zovu, oblačimo se u njihove kostime na maškarama i jurimo u kina na svaki novi nastavak Disneyevog hita „Pirati s Kariba“ … u ušima nam zvone njihove pjesme poput “šesnaest ljudi oko mrtvačkog kovčega i boca ruma… Yo ho ho!” iz „Otoka s blagom“ R.L. Stevensona. Otok Tortuga i živopisne lučka svratišta i krčme sa razuzdanim konobaricama; daska na brodskom boku kojom izopćenici koračaju u more puno morskih pasa; papiga na ramenu koja govori opscenosti ili zagonetke; drvena noga, crni povez preko oka i karta s blagom pod rukom okorjelog gusara; mali majmun sa zlatnom naušnicom i u mornarskoj majici koji na jarbolu vrti ručku glazbene kutije; okovani sanduci sa španjolskim dublonima, aztečkim zlatom ili šalicom iz legende o svetom Gralu – sva je ukleta prašina davnih stoljeća još uvijek tu, ti nam nitkovi ne izlaze iz glave.

Nekome tko ne zna dobro povijest reći ćemo u povjerenju da je kapetan Crnobradi za vrijeme brodskih terevenki imao običaj, ali samo kada se baš jako napije ruma i samo u šali, pucati prijateljima u noge ispod stola, a u neprijatelje je pucao i sjekao ih sabljom još žešće i češće. Na svoj trorogi masni crni šešir s mrtvačkom lubanjom ugradio je goruće fitilje kako bi groteskne sjenke u mrtvačkom plesu na njegovom licu unijele strah u kosti posadi napadnutog broda. Oni nikako nisu bili cvjećke, njihov je život većinom bio surov, a djela zastrašujuća i okrutna, pa bi gusar 18-og stoljeća ostao zgranut količinom igračaka i rođendanskih zabava s piratskom ikonografijom u naše vrijeme Disneylanda. Jezgru prvih pirata Atlantskog oceana tvore davni mornari prekooceanskih brodova koji su morali poput robova u neljudskim uvjetima za nadnicu od tri groša pridonositi zgrtanju bogatstva Europskih monarhija koje su nemilice pustošile „Novi svijet.“

Kada bi u toj raboti stradali ili  postali invalidi, bili bi odbačeni na smetlište civilizacije. Za najmanji prekršaj, bez milosti bi visjeli na jarbolu zbog prijetnje kolonijalnom poretku. Gusarstvo smješteno u egzotične krajolike još uvijek s vjetrom dalekih mora sobom nosi svojevrsni romantični zov čežnje za slobodom i pobune protiv bilo kakvih oblika represije. Njemački književnik i ilustrator Hans Leip odrastao je u Hamburškoj luci, a od oca mornara poprimio je sklonost pustolovinama i dalekim putovanjima. U I svj. ratu Leip se borio na Istočnom frontu gdje je 1917. i ranjen. Jednom je prilikom na straži zapisao stihove pjesme „Lili Marlen,“ kombinirajući imena svoje djevojke i jedne ratne bolničarke. Pjesma će u izvedbi Lale Andersen na njemačkom i Marlene Dietrich na engleskom za vrijeme II svj. rata doživjeti svjetsku slavu i postati najizvođenija pjesma svih vremena. Po njemačkom izvorniku „Bordbuch des satans,“ iz 1959., Leipovo najznačajnije djelo, „Gusarski dnevnik,“ prevele su Božena Begović i Truda Stamać. U pogovoru imaginarne povijesti gusarstva od šesto stranice, Ante Stamać navodi: „…cijelu situaciju i smjer knjige sažima ona izreka Kasimira Edschmida:

NOVO: Haruki Murakami, „O čemu govorim kada govorim o trčanju,“ nedavno izašlo u nakladi Vuković & Runjić u vrsnom prijevodu Voje Šindolića, najnovije je djelo suvremenog japanskog klasika, koji je 1982. prodao svoj jazz bar kako bi se posvetio pisanju. U isto vrijeme počeo je trčati, radi održavanja kondicije. Godinu kasnije, već je istrčao dionicu do Atene do Maratona, a potom i brojne druge maratone i triatlonske utrke. „Većinu onoga što znam o pisanju naučio sam zahvaljujući svakodnevnom trčanju,“ kaže nam Murakami, i zašto da mu ne vjerujemo, tako da preporučam ovo intimno sjećanje koje je i dnevnik treninga i putopis, a sve to proslavljenom vještinom autora izvrsne „Norveške šume“ i „Kafke na žalu.“

 Tomica Bajsić